Pregled posta

Priče iz taksija

Uživam u ljudskoj raznolikosti. Moram priznati da mi osobno predstavlja pravi užitak razgovarati s onima koji su potpuno različiti od mene, koji žive život po nekoj drugoj šabloni, gledaju svijet iz neke svoje perspektive koja mi je nezamisliva. Često se pozivam na stihove iz Desiderate, mislim da sam je i na ovom blogu objavljivala u cijelosti - da se ne ponavljam, upućujem zainteresirane na ovaj link uz napomenu da ima više prijevoda kao i dvije priče o njezinom porijeklu... Desiderata je nešto poput mog životnog manifesta, sadrži suštinu svih mojih razmišljanja, a vezano uz konkretan blog, izdvojila bih stihove:



Taksisti su nevjerojatan izvor priča, a s obzirom na to da spletom životnih okolnosti često koristim njihove usluge, ponekad pomislim da bih mogla napisati knjigu. Većinom su svi spremni za razgovor, neki čak i previše, ali mi to ni najmanje ne smeta. Osim u rijetkim situacijama u kojima sam zaista premorena, većinom sama iniciram razgovor, pa nakon dvije, tri općenite rečenice o vremenu i stanju na cestama, postavim uvijek isto pitanje: "Vi već dugo vozite taksi?", nakon kojeg ubrzo slijedi i drugo "A što ste prije radili?". I tada krene...

Do sada su me vozili bivši poduzetnici koje je uništila financijska kriza (njih ima značajan broj), sadašnji vlasnik velike prijevozničke tvrtke koji iz usluge prijatelju ponekad vozika po gradu i u tome uživa, autor romana koji će ugledati svjetlost dana "u slavu Gospodina našega", majstor reikija, ujedno astrolog i numerolog (bio je zaista prilično precizan), bivši ulični borac koji je zarađivao u mladosti u ilegalnim borbama, ali ga je kasnije srela pamet, mladić koji je dugo radio na kruzeru, živio u Floridi, pa odustao od potjere za "američkim snom", samohrana majka koja nosi strpljivo i spretno svoj križ... Neki su mi pričali anegdote o našim poznatim poduzetnicima i političarima koje su vozili, čak sam gledala i fotografije Josipovića s dotičnim taksistom, doznala detalj iz Kolindinog privatnog života... s takvim se pričama mnogi od njih vole pohvaliti, no, meni su ipak najzanimljive njihove osobne, životne priče. Najdraža mi je priča o mom prezimenjaku koji je davnih godina živio u zgradi preko puta moje kuće, pa sam tako doznala i detalje o nekim susjedima iz kvarta... Taksist načelno može postati svatko, pa su i ljudi koji rade taj posao međusobno izrazito različiti. Posebno volim slušati njihova zapažanja o ljudima, odnosno o mušterijama. S obzirom na to da voze sve, od klinaca koji se napiju u narodnjačkim klubovima do bakica koje treba prebaciti dvije ulice dalje, razgovori s njima mogu poslužiti kao izvrstan presjek društva u kojem živimo.

Naravno, potrebno je uzeti u obzir činjenicu da je i to zapažanje selektivno, posebno kada je riječ o mladima jer je malo tinejdžera koji će koristiti usluge taksija, a da su trijezni i "normalni", da ne govorim o onima koji za tako nešto ni nemaju novaca. Dakle, priče taksista o nadrogiranoj, pijanoj, drskoj, bogatoj i razmaženoj djeci ponekad je najbolje ni ne slušati jer užasavaju i beskrajno žaloste. No, čak i one mi posluže kao škola, natjeraju me na razmišljanja o tome kako smo skloni generalizirati ili me povedu u pravcu analize društva i obitelji.

Svijet zadivljuje svojom raznolikošću, a već dugo sam svjesna činjenice da ga svatko od nas vidi onako kako želi, sve ovisi o perspektivi. Tako će u zimskom jutru netko uživati u raskošnim bojama neba po kojem se razlijevaju prve zrake sunca, dok će drugi na tom istom nebu brojati linije aviona i čitati teorije o chemtrailsima. Svijet nam nudi priliku da u njemu kreiramo život i biramo tumačenje okolnosti u kojima se nalazimo. Možemo plakati nad žalosnom sudbinom, no možemo je prihvatiti i kao izazov, kao priliku za novi početak ili kao školu... Možemo misliti da znamo sve i da nas život više ne može iznenaditi, a možemo, na primjer, pogledati ovaj video...



Post je objavljen 13.02.2016. u 04:58 sati.