Pa jebemu, u ovoj državi svi lažu. Nikom ne moš virovati.
Sve moralne vertikale i informativne horizontale odavno su izgubile na vjerodostojnosti. Sve vijesti svih Dnevnika svih javnih i komercijalnih televizija ili su lažne ili je istina prešućena ili su iskrivljene ili pogrešno interpretirane ili sutradan demantirane ili statistički isfrizirane ili stranački obojene. Ili su toliko irelevantne da uopće nije važno jesu li lažne ili istinite. Tu svrstavam vijesti o transferima i posudbama nogometaša, o najnovijim podvizima njihovih žena, o događajima u hrvatskom nogometnom savezu, bundama u ormaru Vlatke Pokos o kojima nas izvještavaju ljubitelji životinja u kožnim jaknama, i slične zvizdarije, ako vas zanimaju vijesti takve vrste, ubodite bilo koji broj na daljinskom upravljaču.
Nije bolje ni u drugim zemljama. Ni na zapadu ni na istoku nema te informacije iz medija koja bi prošla detektor laži. Lažu Europljani, lažu Rusi, lažu Ameri, lažu Arapi, lažu Židovi, lažu Kinezi, i tako dalje. Ma ni Japanci nisu više sigurni, jednostavno in ne virujen kad kažu da se u krugu Fokušime može uzgajat salata bez straha. Lažljivci svih zemalja ujedinite se. Niti za Australce nisam više sigurna. Od tamo imam manjkave informacije preko hrvacke dijaspore, a u njihovu pouzdanost isto ozbiljno sumnjam. Tako da nisan baš sto posto sigurna u vijesti o požarima, poplavama i ostalin dežgracijama i sanacijama istih.
Kraće rečeno, nikome ne moš danas virovat.
Jedina tvrđava istine i samo istine ostala je vremenska prognoza. Bila je ostala.
Ali evo, i ona je pala.
Prognoziralo da će nas zamesti. Iz gradskog poglavarstva panično apelirali da pokupujemo lopate, valjda da otkopamo vrata i prozore i prokopamo tunele kad zatrpa do trećeg-četvrtog kata, jer eto, samo što nije stigla polarna hladnoća iz Sibira. Sibirska anticiklona, matereti, od samog imena ima da ti se zaledi krv u žilama. Odmah ti prid očima iskrsnu slike sibirske strave. Tundre i stepe. Gulag, pet iljada dana u Sibiru, glad, promrzline, ma ništa dobroga ne asocira rič "sibirska". A tek "polarna", "arktička" i kakve sve riči ne izmišljaju.
Zabrinuti za vlastiti opstanak, poduzeli smo pripremne radnje za mini smak svita. Za dan posli sutra.
Lopate, lopatice, zimske gume, lanci, antifrizi, skije, sanjke, rašlje, ralice....sve pokupovali ka alvu. Metre i kilometre drva naslagali u drvarnicama, grijaćih tijela nema više kupit za lik po butigama od grijalica.
Zalihe hrane spremili ka da se spremamo za međunarodnu ekspediciju na K1. Za isteglit tolike količine do vrha tribalo bi unajmiti dva-tri sela šerpi.
I tako mi sinoć u punoj zimskoj opremi, u toplim šalovima, kapama, rukavicama i duplin bičvama, pećica na tri, sili pogledati što nam imaju reći naši metereolozi.
Polarna, sibirska, arktička zima, to su bile načešći izrazi u svim dnevnicima.
I naravno, izvještaj o vrimenu prelija se iz prognoze na gotovo cili dnevnik. Isto ko sredinom lita, kad je u središnjim informativnim emisijama glavna vijest da je jako vruće.
Blago našin izvjestiteljima, dok je god zimi hladno a liti vruće, oni imaju na čemu zarađivati plaće.
Da nezapamćena hladnoća, majketi.
Pamtin ja puno hladnije.
Ko nije priko zimskih praznika bija na otoku brat masline, taj ne zna što je zima. Nonina kuća od sto iljada kvadrata, bez plastične stolarije i bez grijanja, grijala se kuhinjica špaherom na drva, a otić leći bija je pothvat koji je zahtijevao dobru količinu hrabrosti. Bez jakete od perja, bez toplih čizmica i bez rukavica jer ne možeš brat masline u njima. Pa još kad opizdi bura ili levanat, ala veselja.
Ko ne viruje, neka pita našu Ruskinju, ženu iz Moskve koja se udala za našeg mještanina i tek dolaskom na topli mediteranski otok spoznala što to znači smrznuti se do kosti.
Bili su to dani kad su pingvini hodali po Dalmaciji. I smzavali se.
A ne sad ovo malo leda. Pokazalo nam zaleđeno more u nekoj plitkoj vali, neš mi ti čuda. Kad san ja bila mala, svaku zimu bi koji dan bilo zaleđeno more do po gradske luke.
Ali, opet smo lakomisleno povirovali prognozi. Naivci.
Kad nam kažu da će nam u EU teći med i mliko, mi poslušno zaokružimo ZA. Tako povirujemo i sijerkovićima i vakulama.
Mulac je odmah otiša spremit torbu i knjige u ormar jer da nema šanse da će bit škole. Izvadija buce, rukavice, šal i kapu i otiša leći u slatkom isčekivanju.
Kad ono - ćorak.
Mali samo šta nije suzu pustija kad je ugleda ono malo sniga na stablima i put do škole čist ka suza.
Kad san ga vidila onako tužnog došlo mi je da ga ukrcan u auto i odvezen u Liku. Što bi možda bila i napravila da san mogla pripoznat vlastiti auto. Svi u ulici izgledali su ka jednojajčani blizanci. Valjda je na njih pa sav snig koji je ima pasti. Za ostale površine više nije bilo.
A ništa. Pripoznat ćemo svoje auto kad okopni.
Opet smo ostali kratkih rukava.
Sve što je imalo past, palo je u Splitu.
Vidin da je nešto dopalo i Trogir. Naravno, znamo ono o blizini oltara.
Cili moj život ista priča. Sve šta bogati sjever da bidnoj Dalmaciji, završi u Splitu.
Pogledajte samo Dalmatinu.
Sada i snig.
p.s. Dok ovo pišen, vanka sve jače pada. Čini se da ću se sutra morat posipat pepelon. Ispričavat se Splićanima.
p.s.2. A ovo šta san našla u postu @umornog oka, a on na fejsu, je naprosto genijalno: "Evo je pa snig u nas, ali nikad neće past more u Zagrebu".
