Genaracija današnjih maturanata djeca su, ispričavam se, mladi su to ljudi, rođeni 1990/1991. godine. U osvit ili već u punom jeku agresije na Hrvatsku. U mirisu paljevine, u zadahu rata. Rođeni upravo kad i njihova domovina.
Rođeni, svi zajedno, i oni i Hrvatska, u teškim porođajnim mukama, a prvi zvuk koji su začuli, bio je zvuk sirena za uzbunu i eksplozija.
Nimalo gostoljubivo nije ih dočekao ovaj svijet. Ustvari, dočekao ih je kao neželjenu djecu.
Prohodali su u podrumu umjesto u parku. Tata je bio neki čudan lik u uniformi. Prijatelj moje kćeri s kojim dijeli klupu od prvog osnovne nije tatu ni upoznao. Poginuo je prije nego je mali počeo razlikovati likove oko sebe.
Pjesmice koje su prve sricali bile su koračnice i domoljubne tužbalice.
Bili su naši cvjetići na zgarištu. Nada. Naša bolja budućnost.
Mislili smo: samo da ih sačuvamo i obranimo od ovog zla, samo da ovo prođe. Sve će biti dobro.
..................................................................
Danas su maturanti.
Izlaze iz klupa i kreću. U život. "Odrasli" život ili točnije rečeno, stvarni život.
Izlaze... i što ugledaju? Što vide kad otvore prozor i pogledaju prema obzoru tog života? Vide čudne neke prizore.
Blokirana sveučilišta, studenti u štrajku, nastavnici i profesori u obustavi nastave, roditelji u banani.
Nastavnici im štrajkaju u zadnjem tjednu nastave za maturante pa ne mogu ispravit ocjene, koju tricu pretvorit u četvorku, radom ili nekim lukavstvom, učenjem ili moljakanjem, nije važno.
Fakulteti su blokirani i u kaosu, ne znaju hoće li moći normalno pristupat prijemnim ispitima.
Ako ih i polože ne znaju hoće li biti ispod famozne crte do koje se studira "uz potporu Ministarstva". A crta, kao nekom čarolijom, svaki semestar bjesomučno bježi prema gore.
Onda, ako budu ispod crte, ne znaju hoće li im roditelji moći plaćati školarinu. Hoće li roditelji uopće raditi, hoće li primati plaću, kako će s tzv. prosječnom hrvatskom plaćom pokrivati troškove studiranja, koji se drastično penju odlaskom na studij u drugi grad? A ne žele svi studirati ono što ima u njihovom gradu ili okolici, jer ponuda nedavno sklepanih silnih Sveučilišta diljem države nije još tako bogata kao ona u tri-četiri najstarija i najveća.
Hoće li moći dobiti kakvu stipendiju od, naprimjer grada ili općine, ako im roditelji nisu članovi - zna se? Hoće li je dobiti od Ministarstva obrane zato što su im očevi sudionici Domovinskog rata? Hoće, ako im roditelji zarađuju manje od 1.990,00 kuna po glavi člana obitelji. A kako s tih 1.990,00 kuna uopće hraniti djecu, bez školovanja, to se nitko ne pita.
Eto, u takav život i takvu hrvatsku stvarnost vraća se moja maturantica jutros s maturalnog plesa.
....................................................................
I dalje se traži ministar. Di si ministre, imamo ti nešto reć! poručuju plakati. Ali on ne gleda plakate. Čita stručne knjige. Iz forenzike. Tamo ne piše ništa o pobuni studenata.
Ministar Primorac jučer se oglasio. Ali ne da kaže nešto o situaciji na sveučilištima i o "Hrvatskoj zemlji znanja u kojoj studenti rade sranja". Jer su lijeni, bogati neradnici. Izmanipulirani i smušeni. Ne, to mu je valjda ispod časti. Čeka da se ispušu. Da ih uhvati s bocom i cigaretom u hodniku fakulteta.
Nego nam saopći radosnu vijest da će svoj školskoj djeci kupiti besplatne udžbenike koje ćemo po završetku godine baciti u kontejner. Baš mu hvala, ionako ih nemam gdje držati.
Za te udžbenike godišnje će plaćati 440 milijuna kuna. Kojih nema. Ali će ih nekako izmađijati.
Nećemo sad pričati o kvaliteti tih udžbenika i njihovoj stvarnoj vrijednosti koja je sigurno više od upola manja od prodajne. Nakladnici štede na papiru i ljepilu, netko im sve ovo vrijeme od dvadeset godina to odobrava i omogućuje, jer ionako su sve te knjige za jednokratnu upotrebu. Nema šanse da se koriste dvije godine za redom, o naslijeđivanju knjiga kroz nekoliko generacija učenika kao što je bilo nekad da i ne govorimo. Ako nekim nadnaravnim čudom knjiga i ostane cijela za mlađu sestru, njezin nastavnik ionako, povučen za rukav od drugog trgovca knjigama, traži neku drugu knjigu. Kćer moje prijateljice koja ima brata samo jednu školsku godinu ispred sebe, nikad, ali nikad, nije iskoristila ni jednu, ali baš ni jednu njegovu školsku knjigu. Niti vjeronauk. Valjda aktualiziraju katekizme svake godine.
(Priča o udžbenicima samo je jedno od poglavlja u super-debeloj knjižurini "Sve hrvatske pljačke stoljeća".)
Studenti su izračunali da treba oko 390 milijuna kuna godišnje za pokriti sve školarine redovnih studenata.
Nema.
Za udžbenike ima 440.
Nagradno pitanje je: koliko je ministar imao iz matematike?
"Ministre di si? Iman ti nešto za reć."
Imam dvoje djece, ministre. Da bi mi jednom kupio knjige, dugom trebam platiti studiranje. Knjige će me doć koliko? 200-300-400 kuna. A godina, npr. na medicini 9000 kuna.
E, pa ja ne prihvaćam ponudu.
Ja sam imala peticu iz matematike u školi.
Slijedeći korak je da mi nametnu (Sofijin) izbor: da mogu školovati samo jedno dijete. Drugo da dam u Sjemenište ili vojsku.
Ako i oni nemaju školarine.
.....................................................................
Ae, mrzovoljna sam nešto danas.
Nije to zato što sam ušla jutros u sobu moje princeze očekujući da ću je nasmijanu dići iz dječjeg krevetića i presvući joj pelene.
A nje nema.
Nije se još vratila s maturalnog plesa.
Bemti, pa kad je to prije prošlo?!
Kako ja nisam primijetila da ne jede više čokolino?
Kud li je prije iz ciciban šlapica uletila u štikle?
I zašto je život izaša ovako zajeban? Zašto je sve u kaosu?
Zašto se sve raspada?
A oni plešu i lumpaju cilu noć....
E, jadna naša dico.
