I prije nego sam napisala redak dva, pod ovu veličanstvenu izvedbu, Rusalka me je pročitala jasno i čisto: ljudi odlaze, ali njihova djela ostaju za vječnost.
Bliske nas duše koje odu, nikad ne napuste... To je moć njihove ljubavi.
Iz "Razgovora s Bogom", Neala Donalda Walscha
Ljudi vjeruju da sam Ja onakav kakvim me oni vide, a ne onakav kakvoga ne vide.
Ali Ja sam Veliko Nevidljivo, a ne ono što sam u nekom određenom trenutku.
U određenom smislu Ja sam ono što nisam. Ja dolazim iz nepostojanja i tamo se uvijek vraćam.
Ipak, kada dolazim u jednom određenom obliku ili nekom drugome - u obliku u kojemu mislim da Me ljudi mogu shvatiti - ljudi Mi pripisuju taj oblik zauvijek.
I kada bih se pojavio u bilo kojem drugom obliku, nekim drugim ljudima, prvi bi rekli da se drugima nisam pojavio, jer nisam tim drugima izgledao onako kao što sam izgledao prvima, niti sam im rekao iste stvari, pa stoga – jesam li to mogao biti Ja?
On je meni u toj ariji.
I još nekoliko drugih iz kojih Ga slušam i čujem.
On je meni u kipu, slici, freski... kojima se stalno i iznova vraćam.
U knjizi koja ima moć izmijeniti me.
U kapima kiše koje su me noćas veselile, jer je pljuštalo snažno i moćno i ispralo svu nečistoću s ulice, ograde, prozora...
U onim naglim i kratkim, ali istinskim trenucima tišine, kad smo svi zajedno za stolom i istovremeno shvatimo koliko umijemo biti i jesmo zahvalni
(A taj trenutak brzo prođe i onda opet svi krenemo pričati)
Sretan Uskrs vam želim
Jer On kaže: Ja govorim svima. Sve vrijeme. Nije pitanje u tome kome Ja govorim, nego tko sluša?
System up with the top down
Got the city on lockdown
Drive by in the low ride
Hands high
when we fly by
(Blue)
Kao da plivam protiv rijeke
lakše bi bilo pustit se
u more istih-istima
ova je kuća puna sunca
ove su ruke pune zvijezda
moje je, moje je
moje je ime drukčija
tako se dobro osjećam
to sam ja
i neću nego biti ja
moje je ime drukčija
postoji nebo razloga
to sam ja
ja sam – drukčija
(Putokazi)
Late at night
You're taking me home
You say you wanna stay
But I want you to go
Say I don't love you
But you know I'm a liar
'Cause when we kiss
Ooh...
Fire
Proust,
ništa originalno
trenutak...
i miris
velike količine
netom opranog rublja
ti i ja
na katu iznad vešeraja
sasvim slučajno
hej, pa gdje si ti?
rasprše se misli
dok nestaje međuprostor
kad isprepletu se prsti
Jer ima izgubljenog vremena
za kojim se nikad neće
krenuti u potragu
svim trenucima usprkos
skidam jutros plavu jastučnicu
ispirem sjećanje na još jedan san
ionako je premalo jastučnica
za sve naše snove
da ih sve i bacim
ostaje tek besana noć
i blijedo sjećanje na zbunjenost
koju smo si davno već
oprostili
sama na stijeni
prkosim buri
gledam niz cestu
i čekam tebe
dođi što kasnije
stijena
bura
i cesta
pričaju mi
nevjerojatne priče
ništa mi ne treba
samo vrijeme
oni što me znaju
otišli su
između redova
ostala sam sama
odbijam se povući
ali ne znam
koliko će me
koštati sjećanje