ne treba nam slušati druge
što oni znaju o jezgri naše duše?
najbolje ćemo se osjećati ako poslušamo vlastito tijelo
(a i ti drugi će osjetiti blagodati takvog pomnog osluškivanja)
tijelo će nam reći sve
i da ne treba okretati glavu od tog glasa iz dubine
kad jedini taj zna napamet sve formule kemijskih procesa
i onih nekih drugih procesa koji na kraju ispljunu
emociju
koju, ako ne poslušamo
guramo protiv vjetra
plivamo uzvodno
stišćemo čeljust
grizemo usnice
loše spavamo i kad je svježe
sve te silne knjige u kojima se uvijek nameće isto pitanje:
kako se osjećate
(među prvima u redu vičem – odlično)
a tijelo mi se grohotom smije
smjesti mi mučninu i vrtoglavicu
tek toliko da se malo zabrinem
i priznam svojoj jezgri
da lažem
i da ne varim više puno toga odjednom
jer daleko su osamdesete kad se nije filozofiralo o emocijama
i kemijskim procesima
a i danas ću se uhvatiti bilo čega
(i sve će biti beskrajno najvažnije)
samo zato da bih mogla reći da nisam imala vremena
System up with the top down
Got the city on lockdown
Drive by in the low ride
Hands high
when we fly by
(Blue)
Kao da plivam protiv rijeke
lakše bi bilo pustit se
u more istih-istima
ova je kuća puna sunca
ove su ruke pune zvijezda
moje je, moje je
moje je ime drukčija
tako se dobro osjećam
to sam ja
i neću nego biti ja
moje je ime drukčija
postoji nebo razloga
to sam ja
ja sam – drukčija
(Putokazi)
Late at night
You're taking me home
You say you wanna stay
But I want you to go
Say I don't love you
But you know I'm a liar
'Cause when we kiss
Ooh...
Fire
Proust,
ništa originalno
trenutak...
i miris
velike količine
netom opranog rublja
ti i ja
na katu iznad vešeraja
sasvim slučajno
hej, pa gdje si ti?
rasprše se misli
dok nestaje međuprostor
kad isprepletu se prsti
Jer ima izgubljenog vremena
za kojim se nikad neće
krenuti u potragu
svim trenucima usprkos
skidam jutros plavu jastučnicu
ispirem sjećanje na još jedan san
ionako je premalo jastučnica
za sve naše snove
da ih sve i bacim
ostaje tek besana noć
i blijedo sjećanje na zbunjenost
koju smo si davno već
oprostili
sama na stijeni
prkosim buri
gledam niz cestu
i čekam tebe
dođi što kasnije
stijena
bura
i cesta
pričaju mi
nevjerojatne priče
ništa mi ne treba
samo vrijeme
oni što me znaju
otišli su
između redova
ostala sam sama
odbijam se povući
ali ne znam
koliko će me
koštati sjećanje