U Zmajkinom gnijezdu... jesmo svi?
nedjelja, 22.10.2006.
Od petka do nedjelje
Petak Dva sata putovanja gore, dva sata sastanka, dva sata putovanja natrag... Kako je bilo? Razumjet će me samo supatnice koje znaju kako izgleda kada se iz otvorenih šlapica, polusandalica i neki dan spomenutih špagerica pređe u čizmice, određene kao dio oklopne opreme za sastanke. Prvi put u sezoni. Počnu jako boljeti stopala, bol se ubrzo prenese na listove, sijeva i u križima, a ti se moraš toplo smješkati. Jer se ne znaš smješkati drukčije. Ne mogu se ni pohvaliti da sam bila u Zagrebu: s autobusnog kolodvora odjurih u Hatzovu 12, saslušati druge, reći svoje i – doma. Problemi nisu riješeni, ali ni ja im više ne pristupam na isti način. Nekako sam se izdvojila iz svega toga i čini mi se kao da sa strane promatram tijek događaja. Nemam više volje tražiti način kako da utječem na stanovite pomake, jer mi se čini da usprkos bilo kakvom trudu, stvari se svejedno odvijaju nekim svojim tijekom. Gubila ja živce, snagu i moć... ili ne, očito je već predodređen slijed, a ja nisam pozvana djelovati na njega. Pa ga – promatram. Svako toliko zaplješćem. Jedino čega se još pomalo bojim je – vrijeme...čini mi se da prebrzo prolazi. Nakon dvije i pol godine biti na početku... pomalo je zastrašujuće. Subota Vidi post niže Nedjelja  Nekako sam se u životu uspjela naučiti ne kriviti nikoga nizašto. A nije bilo lako. Kad ti nešto ne ide, ili kad nešto zezneš, najlakše je okriviti najbližeg. Treba dosta vremena da se shvati da se na taj način problemi ne rješavaju, već uglavnom samo povrijediš tog nekog svog. A bez potrebe! Ali danas, negdje oko 11.20. dok sam sjeckala luk i krenula plakati k'o kišna gora, okrivila sam one Nove fosile od prije 25 godina. Ne ljutu kapulu. Na radio Rijeci pustili onu njihovu- Ključ je ispod otirača. Nevjerojatno kako stih iz tako neke stare pjesme ima moć iz ladice davnih snova i uspomena izvući neke scene koje su tamo ostavljene... Znate ono: da se ne baci, moglo bi jednom zatrebati. Sjeća li se netko još te pjesme? Nisam je čula godinama...i onda par stihova i ona solo gitara u jednoj dionici i malo luka- ja gotova! Nije prošlo 5 minuta, oni pustili Čolića – Oktobar je, počinje sezona kiša.... (Padat će, sluti mirisom padat će, čeznem za tobom...) Sve su ladice poispadale i sada imam posla s pospremanjem tih sačuvanih scena i uspomena. I opet ništa neću baciti... |
- 18:32 - Komentari (16) - Isprintaj - #
Prosinac 2011 (1) Listopad 2011 (1) Srpanj 2011 (1) Svibanj 2011 (1) Travanj 2011 (1) Ožujak 2011 (3) Prosinac 2010 (2) Studeni 2010 (3) Kolovoz 2010 (1) Srpanj 2010 (1) Lipanj 2010 (1) Svibanj 2010 (2) Veljača 2010 (3) Siječanj 2010 (2) Prosinac 2009 (5) Studeni 2009 (8) Listopad 2009 (2) Travanj 2009 (1) Prosinac 2008 (2) Studeni 2008 (8) Listopad 2008 (4) Rujan 2008 (2) Kolovoz 2008 (4) Srpanj 2008 (2) Lipanj 2008 (4) Svibanj 2008 (7) Travanj 2008 (6) Ožujak 2008 (7) Veljača 2008 (8) Siječanj 2008 (4) Prosinac 2007 (8) Studeni 2007 (6) Listopad 2007 (6) Rujan 2007 (8) Kolovoz 2007 (10) Srpanj 2007 (11) Lipanj 2007 (11) Svibanj 2007 (13) Travanj 2007 (7) Ožujak 2007 (11) Veljača 2007 (15) Siječanj 2007 (10) Prosinac 2006 (9) Studeni 2006 (10) Listopad 2006 (17) Rujan 2006 (12) Kolovoz 2006 (11) Srpanj 2006 (7) |
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Sklona porocima    System up with the top down Got the city on lockdown Drive by in the low ride Hands high when we fly by (Blue)  Kao da plivam protiv rijeke lakše bi bilo pustit se u more istih-istima ova je kuća puna sunca ove su ruke pune zvijezda moje je, moje je moje je ime drukčija tako se dobro osjećam to sam ja i neću nego biti ja moje je ime drukčija postoji nebo razloga to sam ja ja sam – drukčija (Putokazi) Late at night You're taking me home You say you wanna stay But I want you to go Say I don't love you But you know I'm a liar 'Cause when we kiss Ooh... Fire  (Des'ree) a u kosi nam žive sjećanja, uspomene smo skrili među pramenove Proust, ništa originalno trenutak... i miris velike količine netom opranog rublja ti i ja na katu iznad vešeraja sasvim slučajno hej, pa gdje si ti? rasprše se misli dok nestaje međuprostor kad isprepletu se prsti Jer ima izgubljenog vremena za kojim se nikad neće krenuti u potragu svim trenucima usprkos  skidam jutros plavu jastučnicu ispirem sjećanje na još jedan san ionako je premalo jastučnica za sve naše snove da ih sve i bacim ostaje tek besana noć i blijedo sjećanje na zbunjenost koju smo si davno već oprostili  sama na stijeni prkosim buri gledam niz cestu i čekam tebe dođi što kasnije stijena bura i cesta pričaju mi nevjerojatne priče ništa mi ne treba samo vrijeme oni što me znaju otišli su između redova ostala sam sama odbijam se povući ali ne znam koliko će me koštati sjećanje |
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||