ovu sliku mi je pustila na desktopu
kao da mi govori: vidi me-bacam svoje okove u uzburkano more
a ti ne brini
i otišla u Novi Sad
na Exit
ispratila sam je na autobus
na Žabici u 21.45
najdražu, i njenu prijateljicu
savršena ljepota, mladost
iskonska radost u njihovim očima
trenutak
same sebi dovoljne
mahati im ushićeno na odlasku
bilo je neopisivo iskustvo
jedinstveno
u isti autobus ulazi Marina Perazić
generacija se prepozna
bila sam i jesam tvoj fan
a danas na put s tobom šaljem svoju kćer
smijeh
ne brini, čuvat ću je
ne sumnjam
ali
moju gimnazijalku čuvati će
(među tim tisućama ljudi)
magistar znanosti
a ja moram sama sa sobom raspraviti
da ona nije više moja mala curica
a on dragi mali dječak, moj bratić
pri kraju sam one niže spomenute knjige
ali mislim da ću je uvijek čitati
(polako)
imam tako neke knjige koje uvijek čitam
i ova će biti definitivno jedna od njih
otvorila mi je mnoga vrata
a neka i zatvorila
i bolje da jest
Ovo je skup zbrkanih misli koje lovim kako dolaze. U ovu toplu ljetnu noć.
Puno toga odvija se odjednom, teško zadržavam koncentraciju i nemam što suvislo ispisati da bi bilo posebno interesantno. Nedostaju mi točke i zarezi. Kad ih nađem možda i složim nešto.
Bit će, kad se najdraža vrati natrag- u gnijezdo.
|