Život pod čizmom
04.10.2012., četvrtak
SAMOUVRIJEĐENI SVIH ZEMALJA, UJEDINITE SE!
|
»To je strašno. Žalosno je da se mene koristi za nečiju promidžbu i antipromidžbu, da se koristi moja stručna sprema da bi me se vrijeđalo i omalovažavalo, mene i Crkvu koju ja iskreno poštujem. To je sramota, osjećam se jadno.« »Duboko žalim zbog događaja i načina na koji su kninske škole prikazane u medijima zato što su multikulturalnost i multietičnost, u kojima djeca bez obzira na to kojoj vjeri i naciji pripadaju idu u istu školu i uče isti program, najbolji dokaz tolerancije. Ja sam bio toliko korektan da sam rekao djeci da idu na filmsku predstavu, tko hoće. Nisam skrivao, nisam bježao od toga. Pa nisam ja kriv što je čovjek dan prije u Zadru zabrljao stvar. To je kao da ti meni jučer daš šamar i drugo jutro kažeš ‘moraš odmah’, a ja kažem neću pa ti meni spočitavaš: nisi tolerantan.« Podsjeća li Vas ovo na nešto? Ovo su riječi osobe zaposlene na radnom mjestu ravnatelja osnovne škole. Iako biste na tom mjestu očekivali nekoga iz pedagoške branše, dotični je – teolog. Gornje su izjave vezane uz organizirani bojkot projekcije filma Posljednji let Petera Grinza i predavanja o holokaustu najuspješnijeg filmaša rođenog na teritoriju RH – g. Branka Lustiga. I što iz navedenih izjava možemo zaključiti? Da se dotičnu osobu zaposlenu na radnom mjestu ravnatelja osnovne škole »vrijeđa i omalovažava«, da se dotična osoba zaposlena na radnom mjestu ravnatelja osnovne škole »osjeća jadno«. Znači, u svemu je tome upravo ta osoba (i isključivo ta osoba) žrtva. Saznajemo i da je Lustig »dan prije u Zadru zabrljao stvar«. (Da podsjetimo, »zabrljao« je tako što je izjavio da ne vjeruje u boga, što je pravo – kako mniti tako i javno izjaviti – svake osobe koja živi u granicama RH-a. Pazite, nije čak izjavio ni da boga nema, nego samo da on u njega ne vjeruje.) Uslijed toga nastalu situaciju osoba zaposlena na radnom mjestu ravnatelja osnovne škole opisuje sljedećom upravo evanđeoskom prispodobom: »To je kao da ti meni jučer daš šamar i drugo jutro kažeš ‘moraš odmah’, a ja kažem neću pa ti meni spočitavaš: nisi tolerantan.« I sad da se vratimo na pitanje s početka ovog unoska: Podsjeća li Vas ovo na nešto? Podsjeća li Vas osoba koja se osjeća uvrijeđeno i koja je zbog toga agresivna, pokazujući tako cijelom svijetu koliko nije u stanju kontrolirati svoje emocije, na neke druge pojedince koje isto tako burno reagiraju čim se osjete uvrijeđenima?  Ovdje treba uočiti ogromnu razliku između dva na prvi pogled možda i slična pojma: vrijeđati i osjećati se uvrijeđenim. U prvom slučaju je odgovornost na osobi koja vrijeđa, a u drugom na osobi koja se osjeća uvrijeđenom. Da je g. Lustig osobi zaposlenoj na radnom mjestu ravnatelja osnovne škole rekao da je glupan, tada bi g. Lustig bio osoba koja vrijeđa i koju stoga treba podvrgnuti prijekoru. No kako g. Lustig nije rekao ništa uvredljivo što bi se ticalo osobe zaposlene na radnom mjestu ravnatelja osnovne škole, očigledno je da on ne može biti kriv što se ovaj osjeća uvrijeđeno. Očigledno je da je osjećaj uvrijeđenosti nešto što je dotična osoba zaposlena na radnom mjestu ravnatelja osnovne škole sama odabrala da joj se dogodi. Prema tome, sama si je kriva što se tako i osjeća.  Neki su ljudi nedavno iz istog samoizazvanog osjećaja uvrijeđenosti divljali ulicama gradova, spaljivali zgrade i ubijali ljude.  |
