Život pod čizmom
08.10.2011., subota
JADNI GEORGE
|
Iskreno priznajem da ne znam tko je Sonja Braut i kako su mi njezini tekstovi do sada uspjeli promaći. No tekst Scorseseov hommage nježnom Georgeu Harrisonu mi je, poput Dalmacije Miše Kovača, neizbježno zapeo za oko, htio to ja ili ne. Članak je objavljen u broju 15 časopisa Aktual, kombinacije nezanimljivog politički angažiranog novinarstva, ženskog časopisa, tabloida i gomile reklama, a koji se hvasta titulom najvećeg domaćeg tjednika. (Aludirajući valjda pritom na to da bi Bosanac Ivan Šuker i Petar Čobanković trebali biti najveći domaći političari?) Razlog s kojeg mi je ovaj uradak navedene Sonje Braut, kako sam već spomenuo, »zapeo za oko« jest uočljiv broj pogrešaka koji u njemu možemo naći. Tako već u prvoj rečenici nalijećemo na beatlesomaniju (u genitivu; kasnije se u tekstu javlja i u nominativu). Pomalo neobičan izbor, pogotovo uzmemo li u obzir da se u svijetu, pa i kod nas, udomaćila engleska inačica »beatlemanija«. Možda je autorica posegnula za tvorbom nove riječi potaknuta singularizacijom engleskog množinskog oblika Beatles (te iz tako novotvorene jednine »Bitls« izrođenog novog, ustvari dvostrukog plurala »Bitlsi«). A možda i ne. Tko bi ga znao? No kakav god razlog nagnao autoricu na taj kreativni čin, njezina novotvorenica je sasvim nepotrebna. Moguće je da za utjehu dobije nagradu časopisa Jezik.  Idemo dalje... Pregledavajući popise filmova Martina Scorsesea u raznim izvorima, nisam mogao naći jedan od filmova za koje autorica navodi da se u njima redatelj bavio duhovnošću. Ne, filma Main Street definitivno nema među Scorseseovim uradcima. Osim ako se pod tim naslovom ne misli na njegov film Mean Streets. Onda je to sasvim druga priča. Ako je tome tako, indikativno je da su u naslovu koji se sastoji samo od dvije riječi obje pogrešno navedene. Nije mi jasno kako autorici u vrijeme informatike i interneta, kad je informacija (pa makar često i neovjerena) dostupna na doslovan pritisak tipke, može biti tako teško provjeriti podatke kojima se naveliko razbacuje. Nažalost, nije riječ o izoliranom slučaju. Mnogi domaći »prevoditelji« rade na isti način: po sjećanju zabilježe ono što su svojedobno možda načuli. Još mi je u pameti »Jimmy Cooper« Mirela Komada, navodno veliki uzor prvim bubnjarima rock‘n’rolla. (Neću vam otkriti o kome je riječ, natuknut ću samo da se proslavio sviranjem s Bennyjem Goodmanom.)  Tu je i neobičan glagolski oblik u rečenici: I, što mu je bilo najvažnije, pustio je da Harrisonova glazba ispriča pravu priču, osobito u dijelovima filma u kojima »podlože« fotografije koje su snimili George i Olivia. Nekongruentnosti ima i u ovoj: ... počelo se pisati da je Scorseseu uspjelo stvorio knjižnicu povijesti rocka... (Na stranu knjižnica koja se sastoji od filmova.) A tu je i ovaj primjer rogobatnosti: ... što objašnjava kako mu je moglo uspjeti izdati trostruki album...  Zatim imamo i pravu malu delikatesu za glazbene sladokusce. Autorica navodi A dok su Indija, jogi Maharishi Mahesh i citra za ostale članove Beatlesa imali prolaznu privlačnost, za Georgea Harrisona imali su snagu životnog poslanja. Citra? Otkud citra u Indiji? Aha, autorica valjda misli na »sitar«! Pametna je ona, zna kako se u engleskom »c« na početku riječi, a ispred »e« i »i«, uglavnom čita kao naše »s«, pa je tako i prevela indijsku riječ s engleskoga na hrvatski. Jedini je problem što se »sitar« čak i u engleskome piše s početnim »s«! (A citra se na istom jeziku piše »zither«!) Ni ovaj kiks nije bez presedana. Prije izvjesnog vremena smo u drugoj verziji filma Čovjek koji je previše znao Alfreda Hitchcocka (onoj u kojoj glumi James Stewart i pjeva Doris Day) imali prilike čuti kako će atentat biti izvršen na koncertu klasične glazbe za vrijeme udara cimbala. Prevoditelj je (koji ima sreću što sam mu posve zasluženo zaboravio ime) očigledno bio dobro potkovan u lokalnim glazbenim tradicijama, pa je znao da u kajkavskim zemljama postoji (neko?) glazbalo koje se odaziva na ime »cimbal«. Pa što bi drugo onda moglo značiti englesko »cymbals«? Činele možda? Da ne bi!  I da, draga autorice, Harrisonova pjesma »My Guitar Gently Weeps« se ustvari zove »While My Guitar Gently Weeps«. Možete mi prigovoriti da su sve navedene pogreške nevažne sitnice, no ako novinarka pravi tolike greške kad su u pitanju toliko nevažne stvari, možemo se samo za glavu hvatati kolike li tek onda čini kad je riječ o onima važnima. Drugim riječima: Kako u takvom slučaju uopće možemo znati da ona doista misli na dvodijelni dokumentarni film Martina Scorsesea o Georgeu Harrisonu, a ne, recimo, na četverodijelnu igranu mini-seriju Jakova Sedlara o Željku Krušlinu? |
