Tebi
Znam da ne razumiješ moju slabost. Znam da ne razumiješ ni moju ljubav. Nije ni važno. Možda ipak shvatiš jednog dana. Ja se osjećam tako i ne mogu si pomoć, to je jače od mene i nije da tako želim , nego tako osjećam. I ja bih sad voljela pjevatin na kiši, veselit se novom dana, ali ne mogu. Srce mi je otvorena rana i ne da mi mira. Bila sam očito prenaivna, jer nisam očekivala takvu izdaju. Boli me. Oprosti što te volim i što ću te voljet zauvijek.
30.03.2008. u 22:29 | 1 Komentara | Print | # | ^Treba mi
Znam da me mnogi ne rzumiju, znam da ima i gorih stvari, znam... ali srcu se ne da zapovijedat. Kad mi je teško, kad ne mogu bez njega, kad mi je srce ranjeno. Svega mi je dosta. Znam teške su to riječi. Ali tako se osjećam. Taj osjećaj u želucu, taj nemir u srcu i opet osjećaj odbačenosti.
Bože, kad ga volim. Treba mi toplina, zagrljaj... treba mi sve, a nemam ništa.
Više nemam snage
"Bože, ubit ću se!"-to je rečenica koju si ponovim tisuću puta u toku dana, a znam i sama da nemam dovoljno hrabrosti da dignem ruku na sebe. Ipak, nekako kao da mi je malo lakše kad to izreknem. Teško mi je i iz dana u dan sve gore. Strašno se boji, strašno sam sama. Da ne napišem ovih par rečenica, kojima olakšam dušu, vjerojatno bih bila pukla već odavno. Ja nikad u životu nisam bila sama. I sad se najviše bojim samoće. Bože, šta sam tako ružno napravila u životu da me je tako jednostavno odbacio, da me se tako lako odrekao. Najveća mi je greška da ga volim. Volim ga bezgranično i sve bih žrtvovala za njega. Znam da misli da nije tako, znam da nikako ne može vidjeti ni jednu moju pozitivnu stranu, ali ako ima Boga (a čvrsto vjerujem da ima) dokazat ću da sam dobra osoba, da imam mana, ali i vrlina. Dokazat ću kad tad. Bože, hoću li ikad bit sretna, zadovoljna? Kad više? Stalno se nešto mučim. Ne mogu više Bože, zašto me ne čuješ? Ne mogu. Ne mogu se više borit sama sa sobom. O, da li me itko čuje? Zašto ja?
28.03.2008. u 19:04 | 1 Komentara | Print | # | ^Danas mi je baš težak dan
Bože... cijeli dan razmišljam... koji je moj grijeh? Zašto nikako da me krene? Zašto ne mogu stabilizirat vlastiti život? Kad će postat bolje? Zapravo cijeli sam život mislila da je dovoljno voljeti, da je dovoljno vjerovati i bit ću sretna. Sad vidim da je sreća vrlo varljiva, da lako biježi iz ruke, atuga još lakše dolazi i vrlo brzo obuzima čovjeka. Ja i dalje ne želim puno, zapraqvo potreban mi je samo mir, osjećaj sigurnosti i ON. Znam, reći će mnogi da je i to puno. Možda, ali... Mislim da mnogi žele puno više, pa čak i dobiju mnogo. E, vidiš možda je u tome štos, možda bih mogla tražiti puno više pa dobijem nešto malo. Pokušat ću! E, i to mi je teško, jer nemem volje, nemam volje ni za što. Čak mi se večeras niti ne piše... baš mi je težak dan. Sama sam...boli me...teško mi je...
27.03.2008. u 21:26 | 0 Komentara | Print | # | ^Ne da mi se
Danas mi je baš nekako jako težak dan. Ne mogu ni opisat koliku tugu i samoću osjećam, koliko se osjećam jadno i ne mogu si pomoć ni sekunde. Hladno mi je kao da hladnoća oko srca preuzima čitavo tijelo. Ne mogu pronać rečenice kojima bih opisala svoje trenutno raspolaoženje...ne znam... ne da mi se ništa. Baš mi je sve teško, mučno. Sve mi ide na živce. Želim da prestane, želim da nestane. Ne želim se sutra osjećat tako usamljeno. A sad samo želim otić svojoj djeci u krevet i čvrsto ih stisnuti. A znam kad zaspim da će mi buđenje biti teško, najteže. Ujutro osjećam takvo nezadovoljstvo, takav očaj ne mogu se pokrenut, sve mi je bez veze. O, Bože, pomozi mi!
26.03.2008. u 21:58 | 1 Komentara | Print | # | ^Sanjati po želji
Voljela bih kad bih mogla sanjati po želji, kad bih unaprijed mogla kupiti ulaznicu za prvi red vlastite predstave i uživati u cjelonoćnoj avanturi zvanoj SAN. ON bi u njoj imao glavnu ulogu i bez premišljanja dala bih mu najveću minutažu. Čekao bi me negdje raširenih ruku, otvorenog srca, nježno mi rukom dotaknuo lice i gledao me duboko u oči. Stisnula bih se u njegovu zagrljaju i upijala njegov miris. Držala bih ga čvrsto i nikad ne bih dozvolila da ode. Ljubila bih ga nježno, polako, milijun puta.Slušala njegovo srce i molila da taj trenutak nikad ne prestane. Željela bih ponoviti taj san tisuću i tisuću puta. Samo...kakvo bi bilo buđenje? I sad mi je dovoljno teško izaći iz kreveta i započeti novi dan, a tek tada. Koliko bi patila? Ili bi san bio dovoljno snažan da me nosi čitavog dana, da me gura, da me vuče...Da mi daje snage.
ZAŠTO MI JE OVAKO TEŠKO? KAD ĆU ISPLAKATI SVE SUZE?
Noćas
U trenucima kad mjesec polako plovi po nebeskom prostranstvu, dok brojim zvijezde - mislim na tebe. Zapravo uvijek mislim na tebe i pitam se hoćeš li ikad prinesti žrtvu mome oltaru. Ne mogu ne misliti, ne mogu ne osjećati, ne mogu zaključati srce i reći mu da šuti. Ne mogu kad te ljubim kao more obalu. Ne mogu i neću protiv sebe, jer još sam si samo ja ostala. Kad bi moja duša mogla naći mir u tvojoj! Kad bih mogla zaspat u tvom zagrljaju. Kad bih se mogla probudit sretna. Kad bih mogla...
24.03.2008. u 23:49 | 0 Komentara | Print | # | ^Razmišljam
U mraku dok kiša polako pada razmišljam zašto nebo plače.
Da li plače zbog nas? Zbog ljudi koji nisu na sliku i priliku Božju, zbog ljudi koji na duši nose stotine grijeha. Zbog čega želimo kruha nad pogačom? Zašto nam je zimi prehladno, a ljeti prevruće? Zašto za kišnih dana želimo sunce, a za sunčanih kišu? Zašto ne cijenimo dok ne izgubimo? Više se ničeg ne bojimo- ni grijeha, ni Boga. Živimo od danas do sutra, ne volimo male stvari, ne težimo duhovnom, nego samo materijalnom. Zašto smo se tako udaljili od Boga, od duha? Postali smo sebični i samoživi i ne vidimo nikog i ništa dok najprije ne zadovoljimo sebe. O, Isuse da li smo dostojni tvoje žrtve, tvoje patnje?
I, naravno, plačem. Plačem jer mi je teško. Plačem jer me boli. Plačem jer ga želim. I sad se ponovno pitam: "Jesam li sebična?". Nadam se da nisam, nadam se da nebo vidi da patim. I nadam se da će jednom prestati.
Još se nečemu nadam. Nadam se da će jednom shvatiti težinu moje patnje, dubinu rane u srcu i veličinu toga da se ne osvećujem. Možda ću se sutra smijati, možda ću biti nasmijana, ali srce će i dalje tužno plakati, možda suza na licu neće biti, ali u srcu stajat će zauvijek. Ja bi ga u stvari trebala mrzit, trebala prezirat, ali ne volim ga i dalje, želim ga i dalje i trebam ga ko žedan vode. Mislim da će uvijek tako biti.
I ne mogu drukčije. Stalno se borim s tim osjećajem da ga ne smijem voljeti. Neću više, jer više mi energije odnosim ta borba, nego patnja. Rađe ću patit i priznati VOLIM GA!
Kad ću imati svoj mir?
Danas se pitam hoću li ikad moći više živjet normalno. Hoće li mi srce naći utjehu, jer već toliko pati da ne znam kako naći izvor radosti. Znam- djeca su zdrava, ja sam zdrava i moramo krenuti naprijed, ali ne mogu. Gušim sama sebe. Guši me taj odvratni osjećaj manje vrijednosti, osjećaj nemoći i osjećaj samoće. Proganjaju me po čitave noći dok glupo gledam u plafon ili još gluplji tv program. Kad ću se već jednom naspavat, kad ću se ujutro probudit i reći da se veselim novom danu. Valjda će svanut taj dan. Baš mi je danas teško (a kad nije). Ljudi oko mene vesele se Uskrsu, a ja ne znam di mi je glava.
Imam užasnu potrebu za zagrljajem. Da mi netko kaže sve će bit OK. Da se malo smirim. O, Bože želim ležati kraj njega. Želim ga imati. Želim mir.
Ne znam.... želim puno toga, a nemam ništa.
Nikad na Veliki Petak nisam bila sama. uvijek još od kad pamtim bilo nas je puno svih godina i generacija. Sakupljali smo se oko blagdanskog stola pojeli bakalara i obavezno popili čašu crnog vina. Nikad nisam ni pomislila da bi mogloa bit drugačije.
Danas... nisam sama. Djeca su sa mnon, ali u duši, u srcu sam sama, usamljena, plačem i čekam. Ni ne znam šta čekam... jednostavno nekako sam pustila da vrijeme ide. A ja? Koračam zajedno sa vremenom naprijed. Povrijeđena, umorna, tužna...
Jedna pjesma
Vozim se danas prema kući i u tisućama misli koje me zaokupljaju , na jedno uho čujem pjesmu koja točno govori ono šta mislim i osjećam. Potrudila sam se i našla riječi (navodno pjeva Haris Džnović). Većina možda i zna tu pjesmu, ja sam čula možda jedanput-dvaput.
Zar sve ove godine
tebi nista ne znace
meni su bas preduge
cesto mi se zaplace
Kako mi nedostajes
samo ruku da mi das
kako mi nedostajes
da li znas
Ti si meni jedina
u zivotu ostala
srce bi da sakrije
ali ne zna, ne smije
Volio bih da si tu
samo noc da ostanes
volio bih da si tu
i da vise ne ides
Ne znam...gađa me u srce...direktno.
Čitam što sam do sad napisala i pitam se mora li baš sve biti tako crno. Zašto bar ne vidim malo svijetla kroz oblake koji su se nadvili nad mene. Bar jedan tračak sunca, bar malo nade da će biti bolje. Imam dojam da sam se smanjila, uvukla sama u sebe, da me nigdje nema, da sam tu, a nisam tu. Možda počinjem luditi. Neću valjda! Moram ostat normalna, ali tako ga silno volim, da ne znam kako ću. Hoću li eksplodirati, hoću li izdržati? Bojim se noći, bojim se dana... bojim se svega.
Noć
i samo zvuk moga srca,
bat u meni lupa.
Ne osjećam te
ni dodirom,
ni poljupcem,
ni mirisom.
Osluškujem-
ne čujem.
Gledam-
ne vidim.
I želim sanjati
ružičasto.
Želim te u snu voljeti
osjećati te cijelim bićem.
Voljeti polako
lako
bez prepreke...
kao nekad.
Stoti puta isto
Plodove naše ljubavi nitko mi ne može uzeti. Čuvat ću ih ko najsvetiju stvar ovoga svijeta. Znaj, kad budem ljubila nekog od njih moja će duša ljubiti tvoju. Kad te budem željela grliti grlit ću njih, a moja ljubav putovat će i tebi. Voljela bih da znaš da nisam zla, nisam sebična, nisam onakiva kakvu si me zamislio. Ja sam običa žena, od bezbroj mana , ali i vrlina, čovjek od krvi i mesa koji te samo beskrajno voli. Volim tvoje ruke, volim tvoje oči, volim tvoj osmijeh, volim te tvrdoglavog i bijesnog, volim te od vrha do dna. Volim te jučer, danas, a i sutra. Ma, uostalom, ti sve znaš. Volim te, a tuga me pritišće volim te i u ovoj samoći, jer, vjeruj teško je biti sam.
18.03.2008. u 21:01 | 0 Komentara | Print | # | ^Noć bez tebe
Kako je teška ova noć bez tebe... znam nije jedina, ali bezbroj misli nisu mi dale spavati, nakraju nisam mogla misliti. Moram biti čvrsta za dan ispred mene, a kako? Kako se smijati kad mi duša jeca. Znaš, to su oni tihi jecaji poput djeteta koje plače u kutu svoje sobe i čeka nekog da ga zagrli. E, upravo tako, želim utjehu, želim mir i da to srce već prestane lupat ovako kako lupa cijeli dan i cijelu noć. Valjda i ono plače. I sad... moram krenut, a ne mogu, moram mislit, a ne mogu...moram živjet, a ne mogu. KAKO BOŽE? Isve me više muči osjećaj samoće... nikad nisam voljela biti sama, nikad nisam ni mislila da ću biti sama. Puno puta se sjetim svog djetinjstva, svoje mladosti... uvijek nas je bilo puno, uvijek smo bili skupa, a sad imam dojam da sam na pustom otoku. I opet se pitam ZAŠTO? ZAŠTO?
18.03.2008. u 06:07 | 0 Komentara | Print | # | ^Danas
Danas sam tako htjela mir. Htjela sam samo sjediti u miru u praznoj sobi u potpunom mraku. Htjela sam samo vrtiti svoj život kao u kinu. Razmišljati i samo razmišljati, vidjeti svoje greške i onda taj dio filma izbrisati. Znam nemoguće je. Znam kasno je. Ali...eto...maštam... sanjarim. Neki dan sam sanjala da smo se vratili u prošlost (moj muž i ja) zagrlio me je i osjetila sam toplinu njegova tjela, osjetila onu tadašnju ljubav. U tom snu znali smo da smo u prošlosti, susretali smo razne ljude koje ćemo upoznati u budućnosti, ali oni naravno nisu znali nas. Dječji snovi. Ali buđenje je bilo naporno, teško, sa već poznatim osjećajem u trbuhu. Znam da se prošlost ne može vratiti, znam da smo čvrsto tu u ovom vremenu, ali boli...
Želim ga imati...
Želim ga držati...
Želim ga voljeti...
Želim ga maziti...
Želim ga ljubiti...
Želim biti sa njim...
Želim ležati pored njega....
Želim ...
Bez veze
Ne mogu više. Taj teški osjećaj sa dna trbuha ne popušta cijeli dan. Nemir mi je ušao u kosti. Zašto ja Bože? Zašto meni? Nikad u životu, stvarni nikad nisam mislila da će doć trenutak u kojem ne mogu upravljat svojim životom. Netko drugi poteže konce, a ja čekam i polako gubim razum. U zadnjih sam se nekoliko dana bezbroj puta zapitala: "Bože koji je moj grijeh?". Tisuću pitanja, tisuću slika, tisuću trenutaka leti mi pred očima. Hoću li ikad više imati svoj mir? Imala sam danas osjećaj da ću puknut, ekspoldirat, ne znam... izletit iz vlastite kože. Fali mi nježnosti, fali mi zagrljaja, fali mi zaštite, svega mi fali... ne materijalno, fale mi fini osjećaji koje nas čine ljudima. Fali mi ljubavi. Eto...
VOLIM TE!
Njemu
Kao najfinije,najtanje,najmekše niti svile moji su osjećaji prema njemu. Topli, mirisni i mekani, ali on ih ne prepoznaje.Voljela bih ga nježno maziti, polako prelaziti prstima preko njega da osjeti dubinu mog srca, širinu moje duše, da u mojim očima napokon vidi sebe. Da shvati da nisam kip, nisam kamena utvrda, nisam zato što jesam nego zato što želim. Da sam žena koja u srcu samo njegovo čuva. I ona dva još manja isto njegova, jednako voljena. Volim ga zauvijek.
15.03.2008. u 21:49 | 0 Komentara | Print | # | ^Bol i strah
Jedini čovjek na svijetu do kojeg mi je tako bezgranični stalo, jedini kojeg volim tako jako, jedini za koga želim živjet (osim djece naravno) ranio me je tako duboko, tako jako,tako... Ne znam dali shvaća kolika je ta bol, ne znam da li razumije vapaj moje duše, ništa više ne znam samo da me boli do ludila. Boli me, Bože pomozi mi! Hoću li do kraja ostat normalna? Hoću li preživjet? I kad bih mogla vrištat toliko koliko mi je teško čulo bi me pola svemira. Bojim se ljudi, boji, tako strašno se bojim. Svega.
15.03.2008. u 17:58 | 0 Komentara | Print | # | ^Sjećanja 2
Danas sam se sjetila, ne znam kako mi je palo na pamet, nečeg davnog, davnog... sjetila sam se da me zvao MOJ MEDO... pred nekih 10-tak godina kad je kupio prvi mobitel (sjećate se velikih cigli koje nisi mogao nikamo spremit) u imenik je napisao MOJ MEDO. A sad nisam ničija ni njegova ni svoja...samo sam sjena nečeg što sam nekad bila... otupila na sve...osim na njega. Imam živu ranu na srcu... vjerujte toliko živu, toliko otvorenu, toliko duboku... i jedino šta želim je on. Ali... Voljela bih kad bi mogla reć baš me briga, ali ne mogu... jednostavno ne mogu. Nekako me sve stišće sa svih strana... bojim se.
Ne znam... valjda su me pukla sjećanja... ali sjetila sam se jučer jednog bloga kojeg sam čitala pred dosta vremena. Jedva sam ga našla ponovno, ali njegova priča DNEVNIK JEDNE LJUBAVI (ima toga nekoliko postova) mi je mrak. Čitajte ljudi...galeb.blog.hr. Ne znam -svaka mu čast. Znam da takvo što neću doživjet, ali lijepo je znati da se i takve stvari događaju.
Sjećanja
Prije točno godinu dana moja baka počela je umirati, umrla je sutradan u ranu zoru. Uvijek sam mislila da će jednostavno zaspati. A na kraju je toliko patila. Ne znam da li me vidi s neba. Čvrsto vjerujem da da. Ako me vidi da li joj je teško, da li mi šalje neke znakove...jer zna ona kako mi je. Voljela bih da sam više mogla govorit s njom, da sam više slušala savjete te mudre stare žene, ali često sam samo odmahnula rukom i rekala: "Ma, daj, molim te!" . Sad bih možda bila mudrija, možda manje povrijeđena... ne znam.
Bako, ako me vidiš , čuješ ili osjećaš VOLIM TE i znaš kako ide pisma...ja san, pape, isti jer san život kuša...
Nebo oko mene sve je mračnije...
More u meni sve uzburkanije...
Nevera sve veća, sve bliža...želim pobjeći
Ali kamo?
Ljudi... želim se osjećati bolje. Želim ako sutra osvane sunčan dan i ja osvanuti ista takva. Ustvari... želim biti lijepa, pametna, duhovita, privlačna... Voljela bih biti takva, a osjećam samo golemi teret na duši. Ja kao da ne postojim, kao da postoji samo tuga, samoća, očaj...kao da su me potpuno obuzeli i koliko god da se borim nikako kraja. Bojim se da ću potonuti. Da će me to mnoštvo negativnih osjećaja povući na dno. I nikako ne nalazim ništa svjetla.
A samo želim bonacu...Bože, hoću li više ikada imati u duši taj osjećaj beskrajne mirnoće.
A mislila sam da sad napokon dobivam svojih 5 minuta, mislila sam da ću napokon malo odmorit srce i uživat u svemu. Mislila sam, Bogu hvala, malo mi je lakše. Bila sam SRETNA. Jesam istinski sam bila sretna...
KAO ĆU SAD???????????? KAKO?
Za tebe - zbog tebe
Ljubim te... dodirom, pogledom
Gledam te...očima zaljubljenim
Dodirujem te... u snovima, u mašti
Želim te ... u stvarnosti
Ogolila sam dušu zbog tebe, sa sebe skinula posljednje komadiće ljuske koja me je štitila. Izgubila razum i sad više nemam šta izgubiti. Više nemem tebe ni sebe. Nije me briga... hodam polako, dišem tiho, a ljubim samo u snovima.Čak i onda ljubim polako, da se ne probudim, da te bar malo osjetim. Da bar na čas osjetim tvoje ruke na mom licu i vidim tvoje oči koje me u snovima istinski vole, koje ne prezaju ni pred čim i koje u mojima vide sebe. I već u snu znam da će stvarnost biti gruba, da su tvoje ruke daleko, srce zaključano, a oči... u njima neću naći sebe. O, zašto ne mogu živjet u snovima?
Zašto me mora boljeti tako strašno?
Bože, pa ja stvarno ne trebam ništa osim njega. Zar te previše pitam?
KRIK MOJE DUŠE
I kad sam mislila da gore ne može bit postalo je još gore. Lomim se, propadam, tonem sve dublje i mislim da mojoj tuzi nema kraja. Toliko si silno želim sreću da sam svakim danom sve dalje od nje. Imam dojam da je ispred mene ogroman tunel (sigurno veći od sv. Roka) i nikako mu ne vidim kraja. Kad bih bar vidjela tračak svijetla! Kad bih bar mogla ovu ogromnu količinu tuge pretočit u nešto pozitivno. Ili bar ... ne znam. Imam takav košmar u glavi, neprospavanu noć iza sebe, ogroman dan ispred. Pokušavam se skoncentrirat na sve što me čeka... ali ne mogu. Ponekad pomislim da ću umrijet od tuge. Bojim se samoće, odbačenosti, bojim se osjećaja manje vrijednosti koji me momentalno prati poput vlastite sijene. I sad mi je palo na pamet da dolazi Uskrs, a ja... u totalnom kaosu. Do pred samo nekoliko dana mislila sam: "o, hvala ti Bože da ću napokon moć mirno i sretno provest jedan od blagdana." Mislila sam kako će ovo , nakon dugo vremena, bit blagdan koji ćemo sretno provest i napokon odmorit dušu od stalne tjeskobe koja me je pratila. A sad...ŽELIM SVOJ ŽIVOT NATRAG!!!! ŽELIM MUŽA I SRETNU DJECU!!! Želim disat punim plućima, želim zračit pozitivnom energijom, želim voljeti bez prepreke i naravno... želim biti voljena! Ne želim 1000000 kuna, ne želim jahtu od 12m , ne želim najnoviju ljetnu kolekciju s potpisom, ne treba mi ništa. Želim živjet SVOJ prosječni život, želim ga nazad...
11.03.2008. u 07:41 | 1 Komentara | Print | # | ^Snjarenje
U moru snova koje svakodnevno zapljuskuje moju dušu pamtim jedan. U njemu je potpuno moj ...u njemu živim i dišem punim plućima. Nemam nikakvih briga ni problema...nema patnje... samo ogromna količina ljubavi. Osjećaj mekan i topao poput najfinijeg pamuka. Mekši od mojeg najmekšeg jastuka. Osjećaj koji sam gotovo osjetila i na javi,koji mi je toliko potreban.Potreban mi je sigurnost njegove ruke, sigurnost da će i sutra biti tu, da ću ga imati zauvijek, jer sad ga imam samo u polumraku sobe kad zatvorim oči.
Ponekad pak pomislim hoće li se i jedan moj san ostvariti. Hoću li spavati u toplini njegova zagrljaja znajući da tamo pripadam i hoću li onda sanjati u ružičastom ili me neće biti briga... jer on je tu i šta je važno... branit će me svojim zagrljajem i bit ću voljena žena. O, Bože, da li ću ikad u ljubavi doseći Tvoje savršenstvo.
Želim budna sanjati... želim ga imati srcem, dušom, tijelom. Želim mu ući u kožu i srce, želim mu teći venema ko nekad. Želim biti njegova pjesma, želim voljeti bez ograničenja. O, Bože, zar želim puno?
Evo me... definitivno sam shvatila da je ovo pravo mjesto za liječenje duše. Rekli bi ljudi papir sve podnosi ... u ovom slučaju tipkovnica. iako sam u fazi totalne depreije, pa suđe nije oprano dva dana... veš...kuća... katastrofa. Dakle u fazi sam da me nije briga. Da mi je sredit taj moj život, da mi je to malo poravnat. Evo kako stoje stvari:
U braku sam nešto više od deset godina. Djeca 8 i 7 godina, dakle ženili smo se iz ljubavi koja očito više nije ista, jer shvaćate, ova depresija ima veze sa tim. Saznala sam da moj muž već nekoliko godina ima vezu i naravno voli nju, a ne mene. Priča je , u principu vrlo komplicirana, pa osjećam dio krivice na svojim leđima, jer možda nisam bila onakva kakva sam mogla ili trebala bit. Moj se je svijet srušio u sekundi ... i sad umirm od tuge. Umirm zato jer ga još uvijek (usprkost svih njegovih mana) još volim kao i nekad i željela sam, iskreno sam željela ostarit sa njim. a vjerojatno to nikad neću moć. Boli me pomisao da će nam djeca odrastati bez njega (naravno da će bit tu negdje, ali...), boli me da uskoro dolazi Prva pričest i da vjerojatno nećemo bit familija... pa rođendani, Božić...ne znam... luđački mi je teško, luđački i očajnički sve želim složit ... a znam da neću moć. Ne znam kako da krenem, šta da radim, da mi se sakrit pod poplon i spavat nekoliko mjeseci da sve ovo preživim. Bojim se samoće, života bez njega, bez ljubavi. Znam da me djeca za nekoliko godina neće trebat i da će svako na svoju stranu, a ja ću se topit u tugi jer tog čovjeka beskrajno volim, dala bi mu dio sebe, okrenula život na glavačke samo za njega i to dvoje prekrasne djece koje imamo. Ne znam ljudi... užasno mi je teško, Bože nekad pomislim da si me napustio. Ne znam kako si pomoći. KAKO?
