I kad sam mislila da gore ne može bit postalo je još gore. Lomim se, propadam, tonem sve dublje i mislim da mojoj tuzi nema kraja. Toliko si silno želim sreću da sam svakim danom sve dalje od nje. Imam dojam da je ispred mene ogroman tunel (sigurno veći od sv. Roka) i nikako mu ne vidim kraja. Kad bih bar vidjela tračak svijetla! Kad bih bar mogla ovu ogromnu količinu tuge pretočit u nešto pozitivno. Ili bar ... ne znam. Imam takav košmar u glavi, neprospavanu noć iza sebe, ogroman dan ispred. Pokušavam se skoncentrirat na sve što me čeka... ali ne mogu. Ponekad pomislim da ću umrijet od tuge. Bojim se samoće, odbačenosti, bojim se osjećaja manje vrijednosti koji me momentalno prati poput vlastite sijene. I sad mi je palo na pamet da dolazi Uskrs, a ja... u totalnom kaosu. Do pred samo nekoliko dana mislila sam: "o, hvala ti Bože da ću napokon moć mirno i sretno provest jedan od blagdana." Mislila sam kako će ovo , nakon dugo vremena, bit blagdan koji ćemo sretno provest i napokon odmorit dušu od stalne tjeskobe koja me je pratila. A sad...ŽELIM SVOJ ŽIVOT NATRAG!!!! ŽELIM MUŽA I SRETNU DJECU!!! Želim disat punim plućima, želim zračit pozitivnom energijom, želim voljeti bez prepreke i naravno... želim biti voljena! Ne želim 1000000 kuna, ne želim jahtu od 12m , ne želim najnoviju ljetnu kolekciju s potpisom, ne treba mi ništa. Želim živjet SVOJ prosječni život, želim ga nazad...
Post je objavljen 11.03.2008. u 07:41 sati.