Kako je teška ova noć bez tebe... znam nije jedina, ali bezbroj misli nisu mi dale spavati, nakraju nisam mogla misliti. Moram biti čvrsta za dan ispred mene, a kako? Kako se smijati kad mi duša jeca. Znaš, to su oni tihi jecaji poput djeteta koje plače u kutu svoje sobe i čeka nekog da ga zagrli. E, upravo tako, želim utjehu, želim mir i da to srce već prestane lupat ovako kako lupa cijeli dan i cijelu noć. Valjda i ono plače. I sad... moram krenut, a ne mogu, moram mislit, a ne mogu...moram živjet, a ne mogu. KAKO BOŽE? Isve me više muči osjećaj samoće... nikad nisam voljela biti sama, nikad nisam ni mislila da ću biti sama. Puno puta se sjetim svog djetinjstva, svoje mladosti... uvijek nas je bilo puno, uvijek smo bili skupa, a sad imam dojam da sam na pustom otoku. I opet se pitam ZAŠTO? ZAŠTO?
Post je objavljen 18.03.2008. u 06:07 sati.