Danas sam se sjetila, ne znam kako mi je palo na pamet, nečeg davnog, davnog... sjetila sam se da me zvao MOJ MEDO... pred nekih 10-tak godina kad je kupio prvi mobitel (sjećate se velikih cigli koje nisi mogao nikamo spremit) u imenik je napisao MOJ MEDO. A sad nisam ničija ni njegova ni svoja...samo sam sjena nečeg što sam nekad bila... otupila na sve...osim na njega. Imam živu ranu na srcu... vjerujte toliko živu, toliko otvorenu, toliko duboku... i jedino šta želim je on. Ali... Voljela bih kad bi mogla reć baš me briga, ali ne mogu... jednostavno ne mogu. Nekako me sve stišće sa svih strana... bojim se.
Ne znam... valjda su me pukla sjećanja... ali sjetila sam se jučer jednog bloga kojeg sam čitala pred dosta vremena. Jedva sam ga našla ponovno, ali njegova priča DNEVNIK JEDNE LJUBAVI (ima toga nekoliko postova) mi je mrak. Čitajte ljudi...galeb.blog.hr. Ne znam -svaka mu čast. Znam da takvo što neću doživjet, ali lijepo je znati da se i takve stvari događaju.
Post je objavljen 14.03.2008. u 15:46 sati.