U moru snova koje svakodnevno zapljuskuje moju dušu pamtim jedan. U njemu je potpuno moj ...u njemu živim i dišem punim plućima. Nemam nikakvih briga ni problema...nema patnje... samo ogromna količina ljubavi. Osjećaj mekan i topao poput najfinijeg pamuka. Mekši od mojeg najmekšeg jastuka. Osjećaj koji sam gotovo osjetila i na javi,koji mi je toliko potreban.Potreban mi je sigurnost njegove ruke, sigurnost da će i sutra biti tu, da ću ga imati zauvijek, jer sad ga imam samo u polumraku sobe kad zatvorim oči.
Ponekad pak pomislim hoće li se i jedan moj san ostvariti. Hoću li spavati u toplini njegova zagrljaja znajući da tamo pripadam i hoću li onda sanjati u ružičastom ili me neće biti briga... jer on je tu i šta je važno... branit će me svojim zagrljajem i bit ću voljena žena. O, Bože, da li ću ikad u ljubavi doseći Tvoje savršenstvo.
Želim budna sanjati... želim ga imati srcem, dušom, tijelom. Želim mu ući u kožu i srce, želim mu teći venema ko nekad. Želim biti njegova pjesma, želim voljeti bez ograničenja. O, Bože, zar želim puno?
Post je objavljen 10.03.2008. u 20:13 sati.