Danas se pitam hoću li ikad moći više živjet normalno. Hoće li mi srce naći utjehu, jer već toliko pati da ne znam kako naći izvor radosti. Znam- djeca su zdrava, ja sam zdrava i moramo krenuti naprijed, ali ne mogu. Gušim sama sebe. Guši me taj odvratni osjećaj manje vrijednosti, osjećaj nemoći i osjećaj samoće. Proganjaju me po čitave noći dok glupo gledam u plafon ili još gluplji tv program. Kad ću se već jednom naspavat, kad ću se ujutro probudit i reći da se veselim novom danu. Valjda će svanut taj dan. Baš mi je danas teško (a kad nije). Ljudi oko mene vesele se Uskrsu, a ja ne znam di mi je glava.
Imam užasnu potrebu za zagrljajem. Da mi netko kaže sve će bit OK. Da se malo smirim. O, Bože želim ležati kraj njega. Želim ga imati. Želim mir.
Ne znam.... želim puno toga, a nemam ništa.
Post je objavljen 22.03.2008. u 13:29 sati.