prosječnost

Nebo oko mene sve je mračnije...
More u meni sve uzburkanije...
Nevera sve veća, sve bliža...želim pobjeći
Ali kamo?

Ljudi... želim se osjećati bolje. Želim ako sutra osvane sunčan dan i ja osvanuti ista takva. Ustvari... želim biti lijepa, pametna, duhovita, privlačna... Voljela bih biti takva, a osjećam samo golemi teret na duši. Ja kao da ne postojim, kao da postoji samo tuga, samoća, očaj...kao da su me potpuno obuzeli i koliko god da se borim nikako kraja. Bojim se da ću potonuti. Da će me to mnoštvo negativnih osjećaja povući na dno. I nikako ne nalazim ništa svjetla.
A samo želim bonacu...Bože, hoću li više ikada imati u duši taj osjećaj beskrajne mirnoće.

A mislila sam da sad napokon dobivam svojih 5 minuta, mislila sam da ću napokon malo odmorit srce i uživat u svemu. Mislila sam, Bogu hvala, malo mi je lakše. Bila sam SRETNA. Jesam istinski sam bila sretna...
KAO ĆU SAD???????????? KAKO?

12.03.2008. u 20:55 | 2 Komentara | Print | # | ^

<< Arhiva >>

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

<	ožujak, 2008					>
P	U	S	Č	P	S	N
					1	2
3	4	5	6	7	8	9
10	11	12	13	14	15	16
17	18	19	20	21	22	23
24	25	26	27	28	29	30
31

Opis bloga

Linkovi