Sama sam
Nikako ja "na zelenu granu". Nikako da se smirim. Hoću li ikad? I mislim da mi je još i gore. Nikako me ne puštaju ti glupi osjećaji, nikako da ne razmišljam. Stalno sam u svom filmu iz kojeg nikako da pobjegnem. Jednostavno - preteško mi je. Volim ga, želim ga, a nikako ga ne mogu imati. Toliko mi fali u životu. Fali mi zagrljaj, fali mi nježnosti i razumjevanja, fali mi svega što ovaj život čini ljudskim. Fali mi olakšanje duše. Fali mi jedna normalna, mirna noć, fali mi san. Više nisam ona ista. Pogledam se u ogledalo i nisam si ista. Drugačija sam, a ne želim biti. Jednostavno sam usamljena. SAMA, SAMA, SAMA!
30.04.2008. u 19:55 | 0 Komentara | Print | # | ^Malo zbrčkano
Zastadoh danas i upitah se: "Pa, gdje si, Bože?". I znam da neće mahnuti rukom i reći: "Evo me, stižem!" , ali ipak ga isčekujem. Znam da ga moram tražiti u malim stvarima koje znače život, u stvarima i ljudima koji me svakodnevno okružuju. Samo ne znam hoću li ga prepoznati hoću li znati kad mi je dao znak, kad mi je pružio ruku. On mi još jedini ostaje . Znam da samo On u svoj svojoj veličini može osjetiti svu bol moje duše, svu gorčinu nakupljenu u mom srcu, sve moje nemire i strahove. Jedino On može shavtiti zašto još uvijek volim, zašto sam slomljena i zašto patim. Samo mi On može pružiti riječ utjehe. Samo mi on može reći da nisam loša osoba, da ne idem krivim putem. Ali naravno ja sam griješnik i to samo zato jer sam čovjek. Griješim i molim za oprost. Oprašta mi i idem dalje, pa kad ponovno pokleknem, ponovno će mi odriješiti grijehe. A nekad mi se čini i da nam samo On oprašta, jer mi si međusobno sve manje opraštamo i sve manje vjrujemo.
BOŽE, VOLIM TE I VJERUJEM U PAVLOVE RIJEČI DA SE SVE OKREĆE NA DOBRO ONIMA KOJI LJUBE BOGA IZNAD SVEGA.
muškarca sa tisuću mana
gledam tvoje usne i želim ih
i gledam ruke i osjećam ih
i slušam srce
ono tutnji u bezbroj ritmova
ne mogu ne osjećati
ne mogu zažmiriti
Buđenja (ili kako je teško ne živjeti san)
I nema gore stvari od buđenja.
Kad pokušavam smirit ovo nemirno srce i dušu koja vapi za mirom nastojim zaspati. nekad mi uspjeva nekad ne. Sama sebi govorim spavaj poslije će biti bolje. A znam da lažem samu sebe. Jer ono vrijeme koje skaratim spavajući ne uspjeva mi nadoknaditi svu bol duše koju osjetim kad se budim. Jer kad otvorim oči najprije mi ispred očiju bljesne, da je sve isto kao i prije, da se ništa nije promjenilo. I znate šta najčešće sanjam. to mi se nekoliko puta ponovilo. Dakle, sanjam da sanjam neki "opaki" san, a onda se budim i sa olašanjem ugledam njega pored sebe i smijem se ja, smije se on...i onda bum... budim se. Ne mogu vam opisat to razočarenje. I taj čas proklinjem sve živo i mrzim taj život i taj tren i najradije se ne bih ni ustala. Ali život me tjera. I već se bojim i spavat. A nekad... mogla sam cijelu noć "odveslat" u komadu bez da bih se pomakla.
50-ti post
Volim te i ne možeš mi zabranit ni ti i itko drugi da tako osjećam.
Volim te nemoj vjerovat ali tako stoje stvari. I neopisivo sam tužna i neopisivo sam povrijeđena, ali volim te.
Praznina
Danas se osjećam...znate kako? Kao divlja zvijer koja u kavezu kruži, šeta gore - dolje, traži izlaz, a ne može ga naći. Jednostavno ne snalazim se, borim se protiv vjetrenjača, a ne ide mi nikako. Teško mi je, suza suzu stiže i nikako da prestanu glupavi osjećaji nemoći, samoće, izdaje. Lijep je dan, a meni u duši totalna praznina, mrak. Ne znam kamo da se okrenem, gdje da počnem, gdje da stanem. Hladni srsi idu mi niz leđa i osjećam hladnoću koja kao da će me zakopat na ovom mjestu, ne mogu se pokrenuti. Razgovaram sama sa sobom i ne nalazim nikakvu utjehu. Sve je ovo previše za mene. Nisam ni hrabra ni jaka. Voljela bih da jesam, ali nisam i ne znam kako dalje. Znam da sve ovo mnogima zvuči suludo, ali to je ono što osjećam. Baš mi je preteško. Imam dojam da me baš ništa ne može utješiti. Praznina.
24.04.2008. u 17:08 | 1 Komentara | Print | # | ^Noćas
...u dubini očaja...
...na tankoj liniji vlastite nemoći...
...negdje u daljini...
...u vrtlogu što život se zove...
...tražim ljubav i pruženu ruku...
...nema ničega...
...tek tupi zvuk vlastitih koraka...
...hladan vjetar sjevera...
...nemir ovog stoljeća...
...nigdje tebe...
...nigdje nas...
...suza...
...krik duše...
Kratko i jasno
... i danas... i jučer
...u sjeni stabla...
u cvrkutu ptica... u dubokom plavetnilu mora...
u stijeni koju razbija val... u boji neba visoko iznad moje glave...
u tišini... u beskraju noći... u kamenu što ga držim u ruci...u srcu...TI
Bolujem
Bolujem od tebe, dušo, ja samoća prati me.
Bolujem jer nisam ničija već dugo, dugo vrijeme.
Bolujem što za te nemam lijek što nema te, a tvoja sam baš zauvijek.
Bolujem što nisam umrla kad sam te vidjela.
Bolujem jer nisam dovoljno za ljubav dubra bila.
Bolujem što za te nemam lijek, što nema te, a tvoja sam baš zauvijek
odavno, zauvijek.
I prođe dan, i prođe noć, a uspomene tuku.
I prođe smijeh, a neće bol dok ruka traži ruku.
Duboko u oku mom suza s tvojim okusom.
Bolujem jer u srcu je lom, a tuga kuću ne bira pa useli u bilo koji dom.
Ja bolujem što za te nemam lijek, što nema te, a tvoja sam, baš zauvijek
odavno, zauvijek.
Tebi 2
U vjetru te tražim, u valu osluškujem,u stijeni dodirujem ...
I sve oko mene kao da glasno zove tvoje ime.
I galeb i ptica i more i nebo...Ne čuješ? Ne osjećaš?
Dok te vjetar dodiruje - ne osjećaš me? A po njemu sam ti poslala bezbroj tihih uzdaha. Dok stavljaš ruke u more - ne osjećaš moj zagrljaj? A šapnula sam mu neka te grli nježno i iskreno.
Ne mogu protiv sebe, protiv osjećaja, protiv srca
Ne mogu se isključit, ne mogu okrenut prekidač i ne mislit na njega, ne mislit na život prije, ne mislit na život sad. Voljela bih kad bih mogla, ali ne mogu. Znam da ne možeta razumijet, mnogi ne bi mogli, ni moji prijatelji,ni roditelji, ni sestra, ni familija. Ustvari najlakše je reć okreni se i bježi, ali već sam sto puta ponovila - ne mogu. To je osjećaj koji je jači od mene. Volim ga. Uostalom zašto bih ga morala prestat voljeti, zar se voli samo one koji vole nas? Ako sam ga voljela do sad voljet ću ga i dalje, pa ako mi je to najveći grijeh Bog će mi oprostit 100%. Teško se čovjek oprašta od vlastitih snova, maštanja od načina života, potreba i osjaćaja. Ne mogu protiv sebe same i ove suze koje padaju po tipkovnici znaju svu težinu, znaju svu gorčinu. Teško mi je, grozno mi je. Toliko pitanja svaki dan i toliko malo odgovora. Nikad nisam bila ovako ranjena, Bože koliko mi je teško, koliko me boli. ZAŠTO JA? ZAŠTO, ZAŠTO, ZAŠTO?
17.04.2008. u 21:20 | 2 Komentara | Print | # | ^Bonaca
Ima dana, poslije kiše, kada se otoci ispred našeg grada vide bolje nego inače. Vidiš svaku kućicu i svaki kamen, sve kao na dlanu, bistro, čisto i blizu. Ima dana kada je potpuna bonaca, more je kao ulje i u ranu zoru ne čuje se ništa osim šuma mora i pokojeg galeba. Želim jedan takav dan u duši.
16.04.2008. u 05:57 | 1 Komentara | Print | # | ^Danas mi je bio težak dan. Ova večer je tako teška i duga. Sad mi tako fališ. Fali mi sve što bi moj život učinilo potpunim: tvoj pogled, tvoj dodir, zagrljaj, utjeha. Fali mi tvoja snaga, tvoja pjesma, ti od glave do pete. Ne mogu se osloboditi želje, želje za tobom. Tako te silno želim dotknuti, zagrliti, ljubiti...
Ponavljam se iz dana u dan
Kad bih mogla...
Kad bih mogla zaspati bez da nju zadnju vidim prije sna. Kad bih se mogla probuditi da odmah na pamet ne padne tvoja nevjera. Kad bih mogla ovo ludo srce smiriti. Ali ne mogu ništa od toga - tako mora biti. Srcu ne mogu zapovjedati. Ono te osjeća svakim trenom, svakim dahom. Mojoj je duši tako potrebna tvoja, mojim je rukama tako potreban mir. Potreban mi je san uz tebe. U vlastitom nemiru pomalo gubim sebe, u tom košmaru nikako da te pronađem , da te dotaknem, da te osjetim. O, zašto te tako silno volim? Zašto te osjećam tako snažno? A samo želim mir, sigurnost...
14.04.2008. u 23:33 | 0 Komentara | Print | # | ^Volim te
Ti u mojim očima ne vidiš ljubav, u mojim rukama ne osjećaš čežnju na mojim usnama ne osjećaš želju. Sazidao si zidove oko sebe. A volim te beskrajno. Tužna sam neopisivo. Znaš.
13.04.2008. u 21:45 | 0 Komentara | Print | # | ^Strah
Povjerenje - to je ono što sam izgubila. To je ono što me najviše boli. Vjerovala sam mu više nego samoj sebi. Sve ove godine slijepo sam vjerovala u svaku njegovu riječ. Znao je sve moje tajne, znao je sve moje slabe točke, sve... a sad nemam kome reći da mi je teško, da me boli, da sam sama, da se bojim. E, da, čega se bojim? Bojim se samoće...to mi je bolest već odavna. Uopće ne znam zašto, ali strašno se bojim samoće u strosti, oduvijek. Možda je glupo o tome razmišljat, ali već 10-tak godina intenzivno razmišljam o tome. Eto...bojim se te proklete samoće, bojim se da ću prolupat, bojim se da neću imat rame za plakanje, bojim se da neću moć sama sa dvoje muške djece, bojim se života bez podrške, bojim se da će netko drugi imat sve što je trebalo bit moje, boji se da ću biti još više povređena, bojim se da ću ostat bez prijatelja, bojim se nerazumijevanja, bojim se osuđivanja,bojim se bolest, bojim se sama sebe... Jednostavno znam da mi život neće biti onakav kakvim sam ga zamislila. I...bojim se da ga neću moć prestat voljet.
12.04.2008. u 21:47 | 2 Komentara | Print | # | ^Ne znam šta mi je danas
I nikad ne znaš. Ne znaš ni što te čeka iza slijedećeg ugla ni slijedeće jutro, a kamo li da znaš više. Možda je i bolje da ne znamo jer vjerojatno ne bismo nikamo dospjeli, nikom se predali u ništa vjerovali. Ali najgore je da nismo svjesni kad nam je dobro, ne znam poštovat taj Božji dar mira i spokoja. I neki nisu nikad zadovoljni - imaju sve: zdravu djecu, dobru plaću, dobrog muža i ništa ne cijene ni sekunde. Čak i tu na raznim blogovima ima ljudi koje nikako ne razumijem. Dakle, ima nekih koje imaju (tako tvrde) dobre muževe s kojima imaju lijep odnos, dobar sex, fino su situirani, rade i zarađuju, imaju kuće, vikendice,putuju i zabavljaju se, ali ipak te iste muževe varaju, uživaju u sexu s nečijim mužem i to ih ispunjava. Mislim... ne vidim smisao. Već sam to jednom zaključila - tražimo kruha preko pogače i nikad nećemo bit sretni. Moj je tata puno puta znao reći i sad govori : "Da mi se s ovom pameti vratit nazad!" . E, di bi mi bio kraj. Znala bih točno kako i kamo. Uživala bih svaku sekundu sa svojim mužem, vjerojatno mu dala više podrške, ljubila ga i grlila svaku sekundu. Znam da je paradoksalno, ali rodila bih treće dijete, ne znam... više bih se ispunila iznutra. Sve smo okrenuli na van, samo gledamo kako kupiti nove hlače, gdje ću naći dobru majicu, koje tenisice. Premalo dajemo duši. Mogla sam koji put otići do Trsata i kad nije trebalo platiti misu i kad nije bilo teško, mogla sam šetat sa djecom i pričat o ljubavi i dobroti , o smislu svega onog šta nosimo u sebi, a ne samo vikat stani, pazi, kreni... Sve još stignem. Pričat ću im o ljubavi o dobroti o sitnim radostima o duhu u nama o vrijdnosti onog što imamo u sebi, a ne na sebi. Pričat ću im o veličini žrtve koju moramo položit da bi bili ljudi, ljudi u pravom smislu te riječi, a ne hodajuće vješalice kakvi smo postali. Reći ću im neka gledaju srcem, neka hodaju ispruženih ruku prema svima. Pričat ću im, ali ja više nikad neću biti ista. Jednostavno me je ubio.
11.04.2008. u 20:32 | 1 Komentara | Print | # | ^Želje
Željela bih polako ti se prišuljti iza leđa dok spavaš. Slušati te kako dišeš. Polako i nježno te ljubiti, stvarno polako najsporije šta mogu i nježno tek da te dotaknem. Da te ne probudim, da mogu mirno gledati dok spavaš.Htjela bih ući u tvoje snove. U njima biti i ostati. Voljela bih biti tvoja. Tvoja zauvijek.
10.04.2008. u 20:15 | 0 Komentara | Print | # | ^HVALOSPJEV LJUBAVI (1 Kor 13)
Kad bih ljudske i anđeoske jezike govorio, a ljubavi nebi imao, bio bih mjed što ječi, ili cimbal što zveči.
Kad bih imao dar proricanja i znao sve tajne i sve znanje; kad bih imao puninu vjere, tako da bih brda premještao, a ljubavi nebi imao, bio bih ništa.
Kad bih na hranu siromasima razdao sve svoje imanje, kad bi tijelo svoje predao da se sažeže, a ljubavi nebi imao, ništa mi koristilo nebi.
Ljubav je strpljiva, ljubav je dobrostiva; ljubav ne zavidi, ne hvasta se, ne oholi se.
Nije nepristojna, ne traži svoje, ne razdražuje se, zaboravlja i prašta zlo;
ne raduje se nepradi, a raduje se istini.
Sve ispričava, sve vjeruje, svemu se nada, sve podnosi.
Ljubav nigda ne prestaje.
Proroštva? Ona će išćeznuti! Jezici? Oni će umuknuti! Znanje? Ono će nestati. Jer nesavršeno je naše znanje, i nesavršeno naše proricanje. Kada dođe što je savršeno, išćeznut će što je nesavršeno.
Kad sam bio dijete, govorio sam kao dijete, mislio kao dijete, sudio kao dijete. Kad sam postao zreo čovjek, odbacio sam što je djetinje. Sad vidim u ogledalu, nejasno, a onda ćemo licem u lice. Sad nesavršeno poznajem, a onda ću savršeno spoznati kao što sam spoznat. Sada ostaje vjera, ufanje i ljubav - to troje - ali je najveća među njima ljubav.
I nema bolje definicije ljubavi i nema boljih stihova o ljubavi i nema se što dodat ni oduzet.
Oprosti
Oprosti ako te nisam dovoljno voljela, ako ti nisam dovoljno pružila, ako ti nisam dovoljno dala, ako moja ljubav nije bila dovoljno jaka, ako ti nisam pružila ruku.Oprosti ako ti nisam bila prijatelj, ako ti nisam bila suputnik. Oprosti za sve što sam bila i ono što sam trebala biti, a nisam. Oprosti za sve...
Ali... znaš da sam te uvijek voljela , da sam davala koliko sam znala, da sam bila tu. Moje ruke uvijek su ti bile ispružene, moje srce otvoreno, ljubav neograničena, bila sam ti prijatelj i sve radila u dobroj vjeri. Griješiti je ljudski...oprosti za sve što sam pogriješila.
Želim svoj život
Gledala sam neke stare fotografije. Nisam to radila sa namjerom da sjedim i plačem nad njima, nad mojim životom i sudbinom. Nešto sam pokušavala naći i naišla na kutiju sa starim fotografijama. Našu djecu kad su tek rođena, naše vjenčanje, naše rođendane, sve sitne radosti i tuge. Koliko god se puno puta nismo slagali, koliko god se puta svađali nikad nisam očekivala da će me izdat i da će mi jednostavno okrenut leđa kao da nikad i nisam bila dio njegovog života. Dok sam ga gledala sa djecom, sa psom nikad nisam mogla ni zamisli da će mi taj čovjek jednom u životu zabiti nož u leđa. I dok gledam sve te fotografije pitam se kako sam došla do ovog danas. Nitko neka ne pomisli da mislim da sam savršena, da bolje od mene nema i da je sve do sad bilo ružičasto. Ne, nikako, ali zar je itko od nas savršen. Ja sam samo čovjek od krvi i mesa, žena sa tisuću mana, nisam svetica, a niti to želim biti. Ja sam žena koja želi voljeti, koja želi živjeti, koja se želi radovati, koja želi ovoj djeci pružiti sve. Ja sam žena koja želi njega, vlastitog muža, koja želi mirno spavati, kojoj buđenje neće biti problem. Želim se maziti, želim se ljubiti... puno toga. A sad? Srce će mi se raspasti. Želim zagrljaj, želim utjehu, želim pažnju... Želim svoj život.
09.04.2008. u 19:44 | 0 Komentara | Print | # | ^Neću izdati sebe
Kažu... da te ne smijem voljeti
Kažu... da bježim koliko me noge nose
Kažu... da se ne okrećem
Kažu...
A ja...
Ko mi može zabraniti da te volim
Ko mi može dati snage da trčim toliko brzo
Ko me može okrenuti u stranu suprotnu od srca
Nitko mi ništa ne može, čak ni ti
Voljet ću te koliko budem htjela
Hodat ću kako budem željela
A srce je zauvijek tvoje... koliko god svi željeli drugačije
I bit ću sama protiv svih , ali neću izdati sebe.
Nemam pojma
Pročitala sam danas na jednom blogu rečenicu koja ide otprilike ovako:"Najgora kazna je sjediti pored nekoga
koga volite i znati da ga ne smijete zagrliti...". I plakala sam do ludila, mislila koliko je bolna i teška ta rečenica.
Razmišljala sam da li sam samo usputna prolaznica u njegovu životu i da li ću ikad prestati razmišljati , hoće li me proći ovi teški osjećaji koji mi kidaju srce.
Htjela bih...
Htjela bih te zagrliti, dotaknuti, staviti svoju ruku u tvoju. Htjela bih da me osjetiš, da shvatiš to moje ludo srce. Htjela bih da jednom pogledaš u dubinu mojih očiju, da vidiš koliko je u njima ljubavi i topline, da shatiš da nisam zla da ne mrzim nikoga, a najmanje tebe. Htjela bih dozvati tvoju dušu svojoj. Htjela bih te dugo ljubit, polako, polako. I, znaš. žao mi je da nikad neću osvtarit neke tajne želje. Bez tebe sigurno neću.
05.04.2008. u 21:50 | 1 Komentara | Print | # | ^Igra
Duša mi noćas vrišti, srce udara i nikako ne nalazim sigurnu luku. Mijesec mi se smije s visoka, gledamo se, a bura u meni stvara sve veće kovitlace. Stojim nijemo na sredini sobe i gledam vlastiti život kako mi lagano sprema zamku. Moj život stoji tu ispred mene i bez mene igra igru koju ne razumijem. Razmišljam ko to zapravo poteže konce i tko će to odlučiti u moje ime. Razmišljam jesam li igrala pošteno, da li mi slijedi kazna ili će me ipak negdje nagraditi. I kakva će biti- kazna ili nagrada -svejedno.
Da li nam netko u velikoj knjizi upisuje dobro i zlo, pa poslije podvlači crtu? Kako znamo gdje smo pogriješili, a gdje odigrali točno po pravilu? Ne znamo i vjerojatno nikad nećemo doznati, jer znam, nema pravila. Igraš igru kako najbolje znaš vodiš se srcem i razumom, važeš i mjeriš, gubiš i dobivaš. Igraš sa prekršajem i bez njega, igraš kako najbolje znaš. Samo znam kad imaš dobrog suigrača sve je bolje i jednostavnije, kad padneš on te diže, kad odustaješ on te tjera naprijed gura te i vodi. Lakše je bacati kocku u dvoje, lakše je i gubiti udvoje i naravno, pobijeda je slađa u dvoje.
I stvarno sve dovodi do toga da je život igra bez granica...
Nisam sama. Imam dvoje prekrasne djece koji me često grle i kažu da me vole. I svaki dan zahvaljujem Bogu zato što su tu, zato što ih imam i zato što su zdravi, zato jer su vedri i veseli, zato jer ne shvaćaju koliko je meni teško i zato što imam njihovu ljubav. Ali..., znali se da će bit jedno ali, usamljena sam. Nikome nisam rekla što me muči kakvu muku prolazim i kako mi nekad zna biti teško. Usamljena sam i tužna. Usamljena zato jer ga nemam i tužna zato jer je izdao mene i nas. I dalje ga želim. Želim ga imati, stisnuti, voljeti. Želim svašta, želim...tako malo.
28. post
Želim se jedno jutro probuditi da mi ona ne bude prvo lice koje vidim, ali nažalost ne mogu. Ujutro mi najprije na pamet padne "ona" i najprije nju vidim. Da vam to mugu nacrtat bila bi točno iznad mojeg desnog oka. Točno tako stalno stoji iznad mojeg desnog oka. Neki put mislim da sam prolupala, ali uvijek je tu iznad desne polovice moje glave. Ne možeš vjerovat. I stalno ispočetka. Kad se probudim noću isto je tu nikako da se makne. hoće li doć vrijeme i hoće li se ikad pomaknut odavde. Možda polako ludim... ne znam. Gledala sam neke fotografije od pred nekih 40-tak dana i pomislila kako sam bila sretna, zadovoljna. Mislila sam kako sam barem malo posložila taj svoj život. Bila sam sretna, ono, baš sretna. Sad sama sebi dijelim glupače, budale i majmune. Ljuta sam na sebe i na cijeli svijet. Ljuta nervozna i iznad svega ranjena. Ranjena do bola. (Opet isto pišem)
A šta drugo? Htjela bi da manje boli, da manje patim, a ne ide.
Ne da mi se...
Ovisnost
Postala sam ovisnik o blogu. Ne samo o mom nego i tuđima. Stalo nešto vrtim, čitam, pišem, brišem. Tako liječim tugu i smirujem živce, ali i crpim snagu koja mi je potrebna. Čovjek se lako navuče. Pogotovo u ovakvom stanju kao što je moje.
Ovisnost je gadna stvar. Ne možeš protiv nje. Tako sam se navukla na svog muža i ne mogu protiv toga. Ne zanam kako se "skinut". Svako jutro nakon buđenja ista priča. najprije grozan osjećaj u dnu trbuha, onda obavezno povraćanje. Onda 5 minuta totalne panike i plača. Pa shavtim da kasnim pa luđački po kući tražim šta ću prije. Slijedi dan koji nema kraja. Pa noć u kojoj nema sna, pa ujutro sve iz početka.
Najgori je taj osjećaj odbačenosti, osjećaj da nakon toliko godina nisam više dobra, da nakon svega mogu bit samo obična stara krpa. Baš se tako osjećam - jadno. I sad će neko reći: Pa nisi ti manje vrijedna, pa nisi ti loša osoba, pa imaš zašto živit, pa bori se, pa sve će bit dobro, pa...
Sve ja to znam u glavi, ali srce... srce je druga priča. Glava nije ranjena, srce je!
