Gledala sam neke stare fotografije. Nisam to radila sa namjerom da sjedim i plačem nad njima, nad mojim životom i sudbinom. Nešto sam pokušavala naći i naišla na kutiju sa starim fotografijama. Našu djecu kad su tek rođena, naše vjenčanje, naše rođendane, sve sitne radosti i tuge. Koliko god se puno puta nismo slagali, koliko god se puta svađali nikad nisam očekivala da će me izdat i da će mi jednostavno okrenut leđa kao da nikad i nisam bila dio njegovog života. Dok sam ga gledala sa djecom, sa psom nikad nisam mogla ni zamisli da će mi taj čovjek jednom u životu zabiti nož u leđa. I dok gledam sve te fotografije pitam se kako sam došla do ovog danas. Nitko neka ne pomisli da mislim da sam savršena, da bolje od mene nema i da je sve do sad bilo ružičasto. Ne, nikako, ali zar je itko od nas savršen. Ja sam samo čovjek od krvi i mesa, žena sa tisuću mana, nisam svetica, a niti to želim biti. Ja sam žena koja želi voljeti, koja želi živjeti, koja se želi radovati, koja želi ovoj djeci pružiti sve. Ja sam žena koja želi njega, vlastitog muža, koja želi mirno spavati, kojoj buđenje neće biti problem. Želim se maziti, želim se ljubiti... puno toga. A sad? Srce će mi se raspasti. Želim zagrljaj, želim utjehu, želim pažnju... Želim svoj život.
Post je objavljen 09.04.2008. u 19:44 sati.