Želim se jedno jutro probuditi da mi ona ne bude prvo lice koje vidim, ali nažalost ne mogu. Ujutro mi najprije na pamet padne "ona" i najprije nju vidim. Da vam to mugu nacrtat bila bi točno iznad mojeg desnog oka. Točno tako stalno stoji iznad mojeg desnog oka. Neki put mislim da sam prolupala, ali uvijek je tu iznad desne polovice moje glave. Ne možeš vjerovat. I stalno ispočetka. Kad se probudim noću isto je tu nikako da se makne. hoće li doć vrijeme i hoće li se ikad pomaknut odavde. Možda polako ludim... ne znam. Gledala sam neke fotografije od pred nekih 40-tak dana i pomislila kako sam bila sretna, zadovoljna. Mislila sam kako sam barem malo posložila taj svoj život. Bila sam sretna, ono, baš sretna. Sad sama sebi dijelim glupače, budale i majmune. Ljuta sam na sebe i na cijeli svijet. Ljuta nervozna i iznad svega ranjena. Ranjena do bola. (Opet isto pišem)
A šta drugo? Htjela bi da manje boli, da manje patim, a ne ide.
Ne da mi se...
Post je objavljen 03.04.2008. u 20:50 sati.