I nikad ne znaš. Ne znaš ni što te čeka iza slijedećeg ugla ni slijedeće jutro, a kamo li da znaš više. Možda je i bolje da ne znamo jer vjerojatno ne bismo nikamo dospjeli, nikom se predali u ništa vjerovali. Ali najgore je da nismo svjesni kad nam je dobro, ne znam poštovat taj Božji dar mira i spokoja. I neki nisu nikad zadovoljni - imaju sve: zdravu djecu, dobru plaću, dobrog muža i ništa ne cijene ni sekunde. Čak i tu na raznim blogovima ima ljudi koje nikako ne razumijem. Dakle, ima nekih koje imaju (tako tvrde) dobre muževe s kojima imaju lijep odnos, dobar sex, fino su situirani, rade i zarađuju, imaju kuće, vikendice,putuju i zabavljaju se, ali ipak te iste muževe varaju, uživaju u sexu s nečijim mužem i to ih ispunjava. Mislim... ne vidim smisao. Već sam to jednom zaključila - tražimo kruha preko pogače i nikad nećemo bit sretni. Moj je tata puno puta znao reći i sad govori : "Da mi se s ovom pameti vratit nazad!" . E, di bi mi bio kraj. Znala bih točno kako i kamo. Uživala bih svaku sekundu sa svojim mužem, vjerojatno mu dala više podrške, ljubila ga i grlila svaku sekundu. Znam da je paradoksalno, ali rodila bih treće dijete, ne znam... više bih se ispunila iznutra. Sve smo okrenuli na van, samo gledamo kako kupiti nove hlače, gdje ću naći dobru majicu, koje tenisice. Premalo dajemo duši. Mogla sam koji put otići do Trsata i kad nije trebalo platiti misu i kad nije bilo teško, mogla sam šetat sa djecom i pričat o ljubavi i dobroti , o smislu svega onog šta nosimo u sebi, a ne samo vikat stani, pazi, kreni... Sve još stignem. Pričat ću im o ljubavi o dobroti o sitnim radostima o duhu u nama o vrijdnosti onog što imamo u sebi, a ne na sebi. Pričat ću im o veličini žrtve koju moramo položit da bi bili ljudi, ljudi u pravom smislu te riječi, a ne hodajuće vješalice kakvi smo postali. Reći ću im neka gledaju srcem, neka hodaju ispruženih ruku prema svima. Pričat ću im, ali ja više nikad neću biti ista. Jednostavno me je ubio.
Post je objavljen 11.04.2008. u 20:32 sati.