Igra
Duša mi noćas vrišti, srce udara i nikako ne nalazim sigurnu luku. Mijesec mi se smije s visoka, gledamo se, a bura u meni stvara sve veće kovitlace. Stojim nijemo na sredini sobe i gledam vlastiti život kako mi lagano sprema zamku. Moj život stoji tu ispred mene i bez mene igra igru koju ne razumijem. Razmišljam ko to zapravo poteže konce i tko će to odlučiti u moje ime. Razmišljam jesam li igrala pošteno, da li mi slijedi kazna ili će me ipak negdje nagraditi. I kakva će biti- kazna ili nagrada -svejedno.
Da li nam netko u velikoj knjizi upisuje dobro i zlo, pa poslije podvlači crtu? Kako znamo gdje smo pogriješili, a gdje odigrali točno po pravilu? Ne znamo i vjerojatno nikad nećemo doznati, jer znam, nema pravila. Igraš igru kako najbolje znaš vodiš se srcem i razumom, važeš i mjeriš, gubiš i dobivaš. Igraš sa prekršajem i bez njega, igraš kako najbolje znaš. Samo znam kad imaš dobrog suigrača sve je bolje i jednostavnije, kad padneš on te diže, kad odustaješ on te tjera naprijed gura te i vodi. Lakše je bacati kocku u dvoje, lakše je i gubiti udvoje i naravno, pobijeda je slađa u dvoje.
I stvarno sve dovodi do toga da je život igra bez granica...
