I nema gore stvari od buđenja.
Kad pokušavam smirit ovo nemirno srce i dušu koja vapi za mirom nastojim zaspati. nekad mi uspjeva nekad ne. Sama sebi govorim spavaj poslije će biti bolje. A znam da lažem samu sebe. Jer ono vrijeme koje skaratim spavajući ne uspjeva mi nadoknaditi svu bol duše koju osjetim kad se budim. Jer kad otvorim oči najprije mi ispred očiju bljesne, da je sve isto kao i prije, da se ništa nije promjenilo. I znate šta najčešće sanjam. to mi se nekoliko puta ponovilo. Dakle, sanjam da sanjam neki "opaki" san, a onda se budim i sa olašanjem ugledam njega pored sebe i smijem se ja, smije se on...i onda bum... budim se. Ne mogu vam opisat to razočarenje. I taj čas proklinjem sve živo i mrzim taj život i taj tren i najradije se ne bih ni ustala. Ali život me tjera. I već se bojim i spavat. A nekad... mogla sam cijelu noć "odveslat" u komadu bez da bih se pomakla.
Post je objavljen 27.04.2008. u 21:45 sati.