Postala sam ovisnik o blogu. Ne samo o mom nego i tuđima. Stalo nešto vrtim, čitam, pišem, brišem. Tako liječim tugu i smirujem živce, ali i crpim snagu koja mi je potrebna. Čovjek se lako navuče. Pogotovo u ovakvom stanju kao što je moje.
Ovisnost je gadna stvar. Ne možeš protiv nje. Tako sam se navukla na svog muža i ne mogu protiv toga. Ne zanam kako se "skinut". Svako jutro nakon buđenja ista priča. najprije grozan osjećaj u dnu trbuha, onda obavezno povraćanje. Onda 5 minuta totalne panike i plača. Pa shavtim da kasnim pa luđački po kući tražim šta ću prije. Slijedi dan koji nema kraja. Pa noć u kojoj nema sna, pa ujutro sve iz početka.
Najgori je taj osjećaj odbačenosti, osjećaj da nakon toliko godina nisam više dobra, da nakon svega mogu bit samo obična stara krpa. Baš se tako osjećam - jadno. I sad će neko reći: Pa nisi ti manje vrijedna, pa nisi ti loša osoba, pa imaš zašto živit, pa bori se, pa sve će bit dobro, pa...
Sve ja to znam u glavi, ali srce... srce je druga priča. Glava nije ranjena, srce je!
Post je objavljen 01.04.2008. u 22:24 sati.