Povjerenje - to je ono što sam izgubila. To je ono što me najviše boli. Vjerovala sam mu više nego samoj sebi. Sve ove godine slijepo sam vjerovala u svaku njegovu riječ. Znao je sve moje tajne, znao je sve moje slabe točke, sve... a sad nemam kome reći da mi je teško, da me boli, da sam sama, da se bojim. E, da, čega se bojim? Bojim se samoće...to mi je bolest već odavna. Uopće ne znam zašto, ali strašno se bojim samoće u strosti, oduvijek. Možda je glupo o tome razmišljat, ali već 10-tak godina intenzivno razmišljam o tome. Eto...bojim se te proklete samoće, bojim se da ću prolupat, bojim se da neću imat rame za plakanje, bojim se da neću moć sama sa dvoje muške djece, bojim se života bez podrške, bojim se da će netko drugi imat sve što je trebalo bit moje, boji se da ću biti još više povređena, bojim se da ću ostat bez prijatelja, bojim se nerazumijevanja, bojim se osuđivanja,bojim se bolest, bojim se sama sebe... Jednostavno znam da mi život neće biti onakav kakvim sam ga zamislila. I...bojim se da ga neću moć prestat voljet.
Post je objavljen 12.04.2008. u 21:47 sati.