Nebo oko mene sve je mračnije...
More u meni sve uzburkanije...
Nevera sve veća, sve bliža...želim pobjeći
Ali kamo?
Ljudi... želim se osjećati bolje. Želim ako sutra osvane sunčan dan i ja osvanuti ista takva. Ustvari... želim biti lijepa, pametna, duhovita, privlačna... Voljela bih biti takva, a osjećam samo golemi teret na duši. Ja kao da ne postojim, kao da postoji samo tuga, samoća, očaj...kao da su me potpuno obuzeli i koliko god da se borim nikako kraja. Bojim se da ću potonuti. Da će me to mnoštvo negativnih osjećaja povući na dno. I nikako ne nalazim ništa svjetla.
A samo želim bonacu...Bože, hoću li više ikada imati u duši taj osjećaj beskrajne mirnoće.
A mislila sam da sad napokon dobivam svojih 5 minuta, mislila sam da ću napokon malo odmorit srce i uživat u svemu. Mislila sam, Bogu hvala, malo mi je lakše. Bila sam SRETNA. Jesam istinski sam bila sretna...
KAO ĆU SAD???????????? KAKO?
Post je objavljen 12.03.2008. u 20:55 sati.