Evo me... definitivno sam shvatila da je ovo pravo mjesto za liječenje duše. Rekli bi ljudi papir sve podnosi ... u ovom slučaju tipkovnica. iako sam u fazi totalne depreije, pa suđe nije oprano dva dana... veš...kuća... katastrofa. Dakle u fazi sam da me nije briga. Da mi je sredit taj moj život, da mi je to malo poravnat. Evo kako stoje stvari:
U braku sam nešto više od deset godina. Djeca 8 i 7 godina, dakle ženili smo se iz ljubavi koja očito više nije ista, jer shvaćate, ova depresija ima veze sa tim. Saznala sam da moj muž već nekoliko godina ima vezu i naravno voli nju, a ne mene. Priča je , u principu vrlo komplicirana, pa osjećam dio krivice na svojim leđima, jer možda nisam bila onakva kakva sam mogla ili trebala bit. Moj se je svijet srušio u sekundi ... i sad umirm od tuge. Umirm zato jer ga još uvijek (usprkost svih njegovih mana) još volim kao i nekad i željela sam, iskreno sam željela ostarit sa njim. a vjerojatno to nikad neću moć. Boli me pomisao da će nam djeca odrastati bez njega (naravno da će bit tu negdje, ali...), boli me da uskoro dolazi Prva pričest i da vjerojatno nećemo bit familija... pa rođendani, Božić...ne znam... luđački mi je teško, luđački i očajnički sve želim složit ... a znam da neću moć. Ne znam kako da krenem, šta da radim, da mi se sakrit pod poplon i spavat nekoliko mjeseci da sve ovo preživim. Bojim se samoće, života bez njega, bez ljubavi. Znam da me djeca za nekoliko godina neće trebat i da će svako na svoju stranu, a ja ću se topit u tugi jer tog čovjeka beskrajno volim, dala bi mu dio sebe, okrenula život na glavačke samo za njega i to dvoje prekrasne djece koje imamo. Ne znam ljudi... užasno mi je teško, Bože nekad pomislim da si me napustio. Ne znam kako si pomoći. KAKO?
