Jedini čovjek na svijetu do kojeg mi je tako bezgranični stalo, jedini kojeg volim tako jako, jedini za koga želim živjet (osim djece naravno) ranio me je tako duboko, tako jako,tako... Ne znam dali shvaća kolika je ta bol, ne znam da li razumije vapaj moje duše, ništa više ne znam samo da me boli do ludila. Boli me, Bože pomozi mi! Hoću li do kraja ostat normalna? Hoću li preživjet? I kad bih mogla vrištat toliko koliko mi je teško čulo bi me pola svemira. Bojim se ljudi, boji, tako strašno se bojim. Svega.
Post je objavljen 15.03.2008. u 17:58 sati.