Čitam što sam do sad napisala i pitam se mora li baš sve biti tako crno. Zašto bar ne vidim malo svijetla kroz oblake koji su se nadvili nad mene. Bar jedan tračak sunca, bar malo nade da će biti bolje. Imam dojam da sam se smanjila, uvukla sama u sebe, da me nigdje nema, da sam tu, a nisam tu. Možda počinjem luditi. Neću valjda! Moram ostat normalna, ali tako ga silno volim, da ne znam kako ću. Hoću li eksplodirati, hoću li izdržati? Bojim se noći, bojim se dana... bojim se svega.
Noć
i samo zvuk moga srca,
bat u meni lupa.
Ne osjećam te
ni dodirom,
ni poljupcem,
ni mirisom.
Osluškujem-
ne čujem.
Gledam-
ne vidim.
I želim sanjati
ružičasto.
Želim te u snu voljeti
osjećati te cijelim bićem.
Voljeti polako
lako
bez prepreke...
kao nekad.
Post je objavljen 19.03.2008. u 20:57 sati.