Zivot u Zabolandu
10.01.2019., četvrtak
Štala sa kravama
|
Žaboland, provincija Flevoland, Noordoostpolder – Sjeverno-istočni polder. Štala sa kravama. Velika štala. Jako velika štala za krave muzare. Štala za 250 krava. Ne, jos veća, štala za 400 krava, poslaganih u tri reda, izmedju kojih su dva duga prolaza. Na stranama svakog prolaza nabacano sijeno (hrana) za krave, koje iz svojih redova mogu glavu progurati kroz željeznu konstrukciju (beugel) i tako doći do hrane. Prvo što vas zapadne kada udjete u takvu stalu je vonj. Kiseli vonj svih tih kravljih tjelesa. Zapeče u nosnicama u prvi mah, ali se čovjek kasnije navikne. Kosi krov je vrlo visok, kao da si u nekoj sportskoj dvorani s puno propuha. Krave te gledaju, mašu ušima, plaze jezike, tu i tamo puste glas, mukanje. Jedna krava je baš pustila mlaz mokraće. To je takav mlaz da se mozes se istuširati pod njom. Kažu da je mokraća sterilna. Iako se slobodno mogu kretati po “boxovima” svo kretanje je nekako usporeno, većinom stoje ili leže. Jedino je ispred robota neki promet. Kada osjete potrebu da ih se pomuze, da su pune, stanu tamo u red i cekaju. Kada jedna izadje druga udje. Robot im prvo sa cetkicama ocisti i „probudi'“ vime. Laser odredi polozaj, kako bi se cijevi prukljucile na pravo mjesto i muznja moze poceti. Mlijeko poleti crijevima i odlazi u cisternu. Deset litara po kravi. U cetiri minute. Svaka krava se pomuze 3 puta dnevno. Roboti su im stalno na usluzi, 24 sata dnevno. U dva reda su krave, koje daju mlijeko i cekaju na robota. U trećem su pak one koje su na pauzi. Noseće su ili se 'tjeraju' i cekaju na osjemenjivanje. Jedna noseća krava skacč na jednu koja se tjera, kao da će je oploditi. Poriv ili igra? „Zafrkavaju se.“ komentira moj domaćin . Bika neće vidjeti. Doći će „sjemeništarci“ i umjetno je osjemeniti, a one će to mirno prihvatiti. U prosjeku treba 2,5 puta da bi krava uspješno postala noseća. Dvije krave su izolirane u posebnom boxu. Na pozadini i na repu su im crveni tragovi. Moj domaćin mi objasnjava da su te dvije jutros na svijet donijele telad. Telici su izoliranim u malim boxovima s druge strane reda. Majku mozda jos mogu vidjeti kroz ogradu ili nanjusiti. Jos dva-tri dana ce preko bocice dobivati majcino mlijeko, a onda ih sele u drugu stalu. U stalu za telad i junad. Teleci stari od nekoliko dana do tri tjedna borave prvo u malim boxevima. Vise ne dobivaju majcino mlijeko, nego... mlijeko u prahu. Obilazimo i njih. Stariji su od Božića, mladji od poslije Nove godine. Za jednog mi kaze domacin da nije bio bas dobro, pa ga idemo pogledati na kraj reda. Telic lezi. Probamo mu puls – nista. Nazalost. Muške telice nakon dva tjedna odvajaju i šalju na druge farme. Ženke mogu ostati i idu u veci prostor za junice, gdje ostaju sve do spolne zrelosti, a to je sa osamnaest mjeseci. Tada ih se prvi put moze osjemeniti. One koje mogu postati nosece ulaze u sustav proizvodnje mlijeka i odlaze u veliku stalu. Poneke koje ne mogu zavrsavaju svoj zivot kao junetina. Nakon ove druge stale odlazimo u trecu zgradu u kojoj se nalazi mehanizacija. Uz farmu krava imaju jos 200 hektara zemlje na kojoj uzgajaju luk, krumpir i naravno hranu za krave. Cetiri velika zelena traktora, koja uz svu mogucu dodatnu aparaturu (izmedju ostalog i GPS da ne bi negdje prosli dva put valjda?) izgledaju kao vozila za pretrazivanje Marsa.. Sve glanc cisto i sjaji se na najjace, kao da smo na nekoj izlozbi na Velesajmu, ili u NASA-i. Pa tko to sve odrzava? Koliko oni uopce imaju zaposlenih? Zapanjio sam se kada mi je domacin rekao da ih je ukupno, pazite dobro, cetvereo! On i brat su vlasnici i imaju jos dva radnika zaposlena u punom radnom odnosu. Stala sa 400 krava, 200 hektara zemlje, sva ta mehanizacija, a njih cetvero? Odlazimo u ured u glavnoj zgradi. Domaćin mi ponosno objasnjava kako je njegov otac ima 30 krava, koje su on i brat preuzeli, i stalno se sirili, trenutno su jedan od najvecih proizvodjaca mlijeka. Sada je zadovoljan, kaze, iako dodaje da uvijek moze biti bolje. Pitam ga sto ga to tjera, koji su mu motivi. „Meni je poduzetnistvo u krvi. To je za mene poput vrhunskog sporta. Uvijek gledam sto moze bolje, koje detalje mogu popraviti, kako jos vise napredovati.“ Od trenutka kada sam usao u stalu, mucilo me jedno pitanje, ali ga se nisam usudio postaviti, da ne uvrijedim domacina. Pitanje je bilo naravno: izlaze li ove krave van na pasu? Ili su cijeli zivot pod krovom s umjetnim svjetlom, nagruvane jedna na drugu. No na kraju sam ga ipak morao postaviti. Odgovor je bio: „Ne. Radili smo to prije u nekim periodima, ali smo prije desetak godina prestali. Prevelika je to gnjvaza i posao.“ Iskreno mi je odgovorio moj domacin, mozda tek sa mrvicom krivnje u glasu, kao da je znao da cu ga postaviti. Njegovu iskrenost sam cijenio, kao i njegov rad, ali zivotni uvijeti ovih krava koje sam vidio su me samo jos vise uvjerili u hladno kapitalisticko lice prehrambene industrije. Oznake: Štala, krave, Flevoland, traktor, robot, junetina, Industrija |