Članak s Dnevik.hr-a:

Zagreb, 17.05.2010., 18:05 | Lana Vukičević

"Na svojem blogu Don Anđelko Kaćunko osvrnuo se na koncert skupine Metallica u Zagrebu.

Ne samo da je nastup Metallice u Zagrebu usporedio s dolaskom Vraga na Zemlju, već je sotonizirao bend i njihovu glazbu smatrajući da su mladi koji štuju njihov glazbeni izričaj najblaže rečeno dezorijentirani, dok ovi sotonski glazbenici veličaju samoubojstvo, Vraga, pakao i prelijepu nasilnu, prljavu i ljepljivu smrt.

Nagađam kako gospodin Don misli kako bi svi trebali na 'repeat' slušati varijacije na temu Ave Marije, ili uglazbljenu nedjeljnu misu, ali nikako u sotonističkoj metal/rock verziji, već uz gusle i sopile s dodacima flaute, orgulja, harfe, mandoline i sandoline koje prate glasići zamamnih maloljetnih ministranata.

Dakle, u nastavku kopi-pejstamo najzanimljivije retke Kaćunkovog bloga kojim je nešto pokušao reći.

'Izvjestan broj njihovih pjesama veliča samoubojstvo, mržnju i beznađe ter njima poručuju kako je smrt bijeg u svijet “crnila”. Često u pjesmama zazivaju smrt, dajući joj prijateljsku dobrodošlicu u svijet frustracija, boli i neuspjeha, što za posljedicu ima dezorijentiranost mladih u ovome svijetu. Slušajući tu glazbu nezreli mladi lako se poistovjećuju s njihovim glazbenim izričajima i idejama.'

'Naivni slušatelji ih brane pozivajući se na pjesme u kojima nema veličanja zla, kao što su: One, Nothing Else Matthers, Creeping Death i neke druge. No, to je površno i plitko opravdanje kada znamo da Metallica ima vrlo konkretne tekstove s opasnim porukama i posljedicama za slušatelje. Mnogi slušatelji opet izjavljuju da ih ne zanima zlo, naprosto se uz tu glazbu osjećaju cool. Nažalost, nisu svjesni da nezainteresiranost slušatelja za zlo ne može ga sačuvati od štetnih posljedica, bez obzira izlaže li mu se aktivno ili pasivno! Zlo uvijek djeluje! A najjače na onoga tko “mozak pušta na pašu”!'

'Upozoravajmo ljude, posebno mlade, na zlo sjeme u nekim pravcima zabavne glazbe. Potičimo ih da pročitaju knjižicu HOĆEMO SAMO TVOJU DUŠU - Rock glazba i okultizam. Posvješćujmo ljudima da đavao svaku ljudsku riječ (posebno PSOVKU!) i čin, pa čak i one šaljive, uzima potpuno ozbiljno! '

Malina na šlagu, Metallica na Vragu:

'Naravno, đavlom i vradžbinama ne treba se Kristov sljedbenik opterećivati, ali razborit čovjek mora biti svjestan u kakvom se magijskom okruženju nalazimo i kako se okultnim duhovima organizirano prožimaju mnoga područja javnog života. Pritom ima i onih koji za novac i slavu prodaju i vlastitu duša đavlu! U toj “branši” su i organizatori takvih “paklenskih” koncerata. Ipak, morali bi promisliti kako se misle tako usrećiti dok mnoge unesrećuju gurajući ih u sotoninu mrežu!'

Kaćunko nema pojma o čemu govori

Najzad, kontaktirali smo gospodina Kaćunka da čujemo što je svime ovime htio reći: 'Ljudi slušaju glazbu površno i uopće ne razmišljaju iz kojeg duha je to stvoreno, samo 'seks, drags i rok', to nije od dobroga duha. Lucifer i Mihael, to nije od Boga'. Onda sam ga upitala koliko poznaje bend o kojem govorimo, koji mu je album najviše zapeo za uho i koju bi pjesmu izdvojio (najbolju i najgoru), na što nije baš ništa odgovorio: 'Ja procjenjujem mozaik, a ne kockice. Nije potrebno znati sve, vaš je problem taj što vam je Metallica pitka'.

Isusa ti boga, taj čovjek ne zna o čemu govori! Prvo, ne poznaje opus niti dugogodišnji rad benda kojeg proziva, drugo, njegove slušatelje stavlja u kutiju zavijenu u vječno crnilo iz koje ih može izvući, nagađam, beskrajno čitanje Biblije i slušanje Ave Marije. Naravno, oslabjelu kompetentnost u raspravi nije želio priznati. Iako mi se s njime više nije dalo razgovarati, jer očigledno nemamo o čemu, upitala sam ga čiju bi glazbu preporučio ljudima. Istaknuo je Gibonnija:

'To je kvaliteta, poetsko, zdravo i kršćanski indirektno', kazao je Kaćunko opet siromašan informacijama, jer to ne bi izrekao da zna kako je Gibonni bio član čak dva (sotonistički nastrojena pretpostavljam, iz Luciferovog ognjišta potekla) hard/heavy metal benda - Osmog putnika i Divljih jagoda.

Na pitanje smatra li 'sotonizirane' poklonike Metallice neinteligentnima, budući da su vođeni Vragom i beštijama vječnog pakla, nejasno je prozborio: 'Ima i inteligentnih, ali inteligencija ne znači ujedno sposobnost moralno etičke prosudbe nečega, jer je inteligencija prirodan dar'. A onda mi je došlo da se prisjetim dana kada je na press konferenciji povodom objave dragao naslovnicu knjige 'Gola istina' najsisatije žene u zemlji Nives Celzijus. Kazao je da ju je podržavao 'jer se odlučila za obitelj' (iako Nives nema problema s time da joj djecu čuvaju dadilje dok se ona gola rasteže za naslovnice mnogobrojnih časopisa i govori o ukrućenim penisima u knjizi i na blogu, op.a), dok recimo za Anu Magaš nije čuo."
_______________________________________________________________

Ponekad mi malčice nedostaje Kaćunko ovdje na blogu. Da, znam da je to vrlo mazohistička izjava, ali otkad je otišao nije se pojavio nitko tko bi mu bio dostojna zamjena. Recimo da ima jedna blogerica koja je na dobrom putu, ali nema ni zrnce karizme koju je Don Blog imao. Uzalud joj postovi vrište od nacionalističkih poruka upakiranih u celofan velike vjernice (molim da se uzme u obzir da ja inače prave vjernike poštujem bez obzira na to što osobno nisam vjernica), to ipak nije - to. Kaćunko je jedan i jedinstven stvor.

Što se mog komentara na gore navedeni članak tiče, ništa manje (ni licemjernije, a bogme ni arogantnije) od Ćunka nisam ni očekivala. Jedino što mu zamjeram - ogadi mi brate Gibonnia!

Update: Evo nadasve moralne i hvale vrijedne pjesme Kaćunkove pulenice.



A evo i Metallice i njihovih sotonskih stihova.



A evo i teksta pjesme:

Say your prayers little one
Don't forget my son
To include everyone

I tuck you in, warm within
Keep you free from sin
'Til the sandman he comes

Sleep with one eye open
Gripping your pillow tight

Exit light
Enter night
Take my hand
We're off to never-never land

Something's wrong, shut the light
Heavy thoughts tonight
And they aren't of Snow White

Dreams of war, dreams of liars
Dreams of dragon's fire
And of things that will bite, yeah

Sleep with one eye open
Gripping your pillow tight

Exit light
Enter night
Take my hand
We're off to never-never land

Now I lay me down to sleep
Now I lay me down to sleep
Pray the lord my soul to keep
Pray the lord my soul to keep

If I die before I wake
If I die before I wake
Pray the lord my soul to take
Pray the lord my soul to take

Hush little baby don't say a word
And never mind that noise you heard
It's just the beasts under your bed
In your closet in your head

Exit light
Enter night
Grain of sand

Exit light
Enter night
Take my hand
We're off to never-never land

Boo! Yeah yeah!

We're off to never-never land
Take my hand
We're off to never-never land
Take my hand

We're off to never-never land
We're off to never-never land
We're off to never-never land

Evo, čak se i molitva za laku noć spominje u pjesmi.

Koji od ta dva spota biste radije pustili malom djetetu?

Ovo je jedna izuzetno fina juhica. Bez obzira na umjetnički dojam. Šteta što mobitel nema bolju kameru da dočara pravi intenzitet te zelene boje.

Pitanje glasi - kako biste vi nazvali ovo jelo:
a) shrekova juha
b) egzorcist juha
c) žabokrečina juha

Ne,nisam pukla i prešla s rocka na zabavnjake nego mi taj stih baš fino odgovara za naslov posta.
Jedna od najdražih stvari mi je neplanirana skitnja. Dođem ja tako jučer kući s posla i kao prava domaćica i majka na jedno dete stavim pregaču (da, da, imam pregaču i to zelenu na šarene točke) i uhvatim se kuhanja. Uto zazvoni mobitel. Zove me frend (inače poznati bloger - barem on misli da je poznat): "Što se radi?" "A niš, došla doma i kuham ručak". "Ti se ide samnom u Sloveniju, moram do Ilirske Bistrice u ljekarnu?"
"Da li se MENI negdje IDE?! Čekaj samo da zgotovim ručak, odnesem ga tati i ostavim maloj poruku."

Dok sam ga čekala mislim se ja: pa koji kurac meni fali u životu? Nemam muža,kćer velika, tata relativno mlad i hvala bogu odličnog zdravlja. Stalno cvilim kako nemam dečka, a zamisli da ga imam, sad bi bilo: kud ideš, s kim ideš, s PRIJATELJEM? Zauzeta žena s odraslom muškom osobom? A tko još ide? Vas dvoje sami? U Sloveniju? Tamo ima šume u koju se može skrenuti na svakom koraku. I kud baš sad, meni treba dati ručak, ja sam došao umoran s posla (a ja kao nisam). Da i ja idem s vama? Ne pada mi na pamet, imam ja pametnijeg posla a imaš i ti. Uostalom, nikad mi taj tvoj frend nije bio nešto osobito simpatičan. Vidim ja kako on tebe gleda.....

Godine ipak čine svoje, koliko god se ja furala na to da sam još uvijek mlada, otkačena i neozbiljna. Tako da sam se već u autu počela ponašati kao mama. "Gdje ti je putovnica? Ideš na osobnu? Zašto na osobnu, pisat će ti onaj kartončić i moraš paziti da ga ne izgubiš. Ako ga izgubiš najebo si. Daj da vidim da ti nije možda istekla osobna. Znaš što, neka bude ona kod mene da je ti ne bi negdje posijao...."

Na granici lijepo i pristojno pozdravimo, nasmiješimo se ljubazno, a slovenski namrgođeni murjak sumnjičavo škilji u mog dugokosog i čupavog frenda, a onda u mene jer naravno da imam drugačiju boju kose nego na slici, sad sam kratkodlaka živina, a imam i jedno deset kila manje nego na fotki. Ne znam je li provjeravao dokumente ili nije, ali zarežao je: "Kam greste?" A mi smo pregrizli pogane jezičine i umjesto da mu kažemo "u pičku mile matere idemo štajerski konjušaru" skrušeno smo rekli:" Samo do Ilirske Bistrice, do ljekarne."
Carinika uopće nismo zanimali. A onda se policajcu moralo slijedećih petnaest minuta štucati do bola kakvim smo ga sve imenima okrstili i kakvu sudbinu smo mu namijenili. A tek kako smo mu najbližoj rodbini obogatili seksualni život....

U ljekarni smo prisustvovali manjem incidentu koji dokazuje da Slovenčad nisu ništa drugačiji i bolji od nas. Jedna baba (a tko će drugi) nagurala se ispred nas preko reda. Nismo htjeli komplicirati jer i onako nam se nikud nije žurilo, ali je zato tip iza nas podivljao i na pasja kola se s njom posvadio. Znate ono uobičajeno: Gospođo, svi mi čekamo u redu (gospođa se, kako to već biva, pravila luda). Kad je došao do dijela: "Radite budale od mene i od ovih ljudi što čekaju" frend se okrenuo i rekao "Nema veze, mi smo Hrvati". Ja sam umrla od smijeha.

Ispred ljekarne opet se probudila brižna mater u meni: "Gdje si spremio osobnu, u džep? Ovamo je daj da je ja spremim kod sebe u torbu jer tu se sigurno neće izgubiti." Pa se sve mislim - koji ti je kurac Wind, ovako nikad ne maltretiraš svoju kćer. Bit da će frend izaziva u meni majčinske osjećaje, ha ha ha. A nije baš da je i on u cvijetu mladosti. Koliko ono imaš druže, 26? 27?

E sad je već bio red da se uvalimo u kakvu birtijetinu po starom dobrom rokerskom običaju. Pa smo išli u taj neku pub. Gdje je konobarica bila izuzetno ljubazna (pozdrav punčki), a kava fantastična. U toj jebenoj Sloveniji ja se nikad ne osjećam opušteno. U Italiji i u Bosni sam kao doma, ali tih pedesetak kilometara od Opatije se baš ono osjećam - strancem. Pa smo nimalo rokerski naručili kapucinerić i sokić (Fructal, naravno) jer nikad ne znaš jesmo li pod kakvom prismotrom. ŠALIM SE. Toliki paranoici baš nismo. Mislim, zbilja smo naručili sokić i kavicu, ali ne zbog paranoje. Usput smo malo razgovarali o izložbi trupladi u Zagrebu tako da ću vas poslije i s tim maltretirati ako budemo otišli.

Pa je onda razgovor tekao dalje ovako: "Jesi ti gladna?" "Ja sam rođena gladna". "Što kažeš da navratimo u Permane na pljeskavicu sa sirom, se slažeš?" "Stari moji, teško žabu u vodu natjerati...." Pa smo krenuli natrag prema domovini i naravno da nas je na granici opet slovenski policajac raspizdio (naravno, onaj isti). Da se malo smirimo otišli smo u duty free shop i tamo sam ja zaboravila na sve nevolje sa slovenskim organima vlasti jer sam ustanovila da prodaju cigarete Black Devil na kutije, što znači da ne moram iskeširati dvajspet ojra za šteku cigareta koje samo želim probati. Kupila sam dvije kutije crnih od vanilije. Postoje još i ružičaste (da, da, cigarete su ružičaste, ne samo kutija), ali te ću kupiti nekom drugom prilikom.



U Permanima smo ostali zbunjeni i iznenađeni jer smo ustanovili da restoran ne radi. Uopće. To vjerovatno zna čitava Primorsko-goranska županija osim nas dvoje bedaka. Što sad..... Kaže frend: "Znaš li gdje je restoran Danileja?" "Kako ne bi znala, u Ročkom Polju, tamo smo išli s firmom na feštu prije par godina." "Da idemo tamo?" "Jesi ti popizdio?! Najbolje još da pljunemo 60 kuna Francuzima da bismo prošli kroz tunel koji se gradio od para naših staraca." "Neeeeee, znam ja put koji vodi poprijeko starom cestom preko Žejana i Lanišća pa izađeš u Buzetu". I krenemo mi tako tom cestom koju su i bog i vrag zaboravili jer putem smo sreli samo jedan auto, kad mi frend nonšalantno priopći: "Jebo te, upalila mi se rezerva, zaboravio stati na pumpi, koliko drži rezerva?" "A šta ja znam, jedno 50 km cca. Koliko nam treba do Buzeta?" "Pa, s obzirom na uzbrdice, nizbrdice i serpentine, otprilike toliko. Usput, pitanje ima li uopće u ovoj pripizdini signala za mobitel."
"Odlično."

Osim što je frend zaboravio stati na pumpi ja sam zaboravila da baš i ne podnosim vožnju po serpentinama, bez obzira na vještinu vozača. Jebat ga, pizdasta sam.Naravno, kad ja vozim ni vrag mi nije. Tako da je bilo prilično interesantno i napeto. Sad bi bilo dobro da napišem da je nastavak u idućem postu. Hoće li Wind i drugar stići u Buzet prije nego što nestane benzina? Hoće li Wind pokleknuti i ispovraćati srce i dušu? Hoće li zaglaviti u bespućima istarske pripizdine bez signala za mobitel? Hoće li ih pojesti medvjedi? Hoće i oni pojesti medvjeda?

Ali ne da mi se pisati dva posta. Da smo živi, to je očigledno. Ne bih pisala ovaj post. Koliko znam nema duhova na blogtočkahaeru. Zdravi? E pa da smo zdravi ne bi na rezervi glavinjali šumama i zabitim cestama. Uglavnom, u Buzet smo stigli sa zadnjim benzinskim parama minutu prije nego što je moj želudac kapitulirao. Domoroci su se malo čudili kakva su to čudna stvorenja - jedno dugokoso i čupavo, drugo nekako zelenkasto u licu, ali služba je služba.



Kad smo natankali auto i kad sam ja malo došla k sebi krenuli smo dalje prema Ročkom Polju. Nekim čudom nisam fotkala hranu, previše smo bili zabavljeni klopanjem. Ali za gurmane tek da napomenem da je gospodin jeo fuže s gulašom od divljači i zelenu salatu, a moja malenkost pizzu. Što je vrlo domišljato i originalno. Usred Istre mlatiti po pizzi. Toliko sam bila ushićena činjenicom da sam jedva pojela pola pizze (što je meni inače pojesti pizzu veličine kotača) da sam glatko odbila palačinske sa orasima i čokoladom. Što mi nitko ne vjeruje od onih koji me poznaju, a kažu da mi svjedok nije pouzdan jer da je pristran. Ali jebe se meni. Izgleda da promjena načina prehrane ipak polako ali sigurno djeluje. Pozdrav mojoj nutricionistici ma gdje bila (kao da ne znam gdje je, zajebava me na gmailu).

Nakon klope pravac kući. Naravno, starom cestom preko Učke. Jednom smo već pobijedili divlju prirodu pa što ne bi opet. Bolje je zapiti trideset kuna nego dati lihvarima za tunelarinu.

Iduća avantura - izlet u Zagreb na izložbu trupladi. Za sada nas je četiri prijavljenih. Ima još jedno mjesto u autu ako je netko zainteresiran. I ako se usudi he he he.... To je što se tiče planiranih skitnji. A neplanirano..... tko zna kakva nebuloza će nam još pasti na pamet u međuvremenu.

Što će prave muškarčine nositi ovog ljeta: