Jer ja sam skitnicaaaaaaa....

07 svibanj 2010

Ne,nisam pukla i prešla s rocka na zabavnjake nego mi taj stih baš fino odgovara za naslov posta.
Jedna od najdražih stvari mi je neplanirana skitnja. Dođem ja tako jučer kući s posla i kao prava domaćica i majka na jedno dete stavim pregaču (da, da, imam pregaču i to zelenu na šarene točke) i uhvatim se kuhanja. Uto zazvoni mobitel. Zove me frend (inače poznati bloger - barem on misli da je poznat): "Što se radi?" "A niš, došla doma i kuham ručak". "Ti se ide samnom u Sloveniju, moram do Ilirske Bistrice u ljekarnu?"
"Da li se MENI negdje IDE?! Čekaj samo da zgotovim ručak, odnesem ga tati i ostavim maloj poruku."

Dok sam ga čekala mislim se ja: pa koji kurac meni fali u životu? Nemam muža,kćer velika, tata relativno mlad i hvala bogu odličnog zdravlja. Stalno cvilim kako nemam dečka, a zamisli da ga imam, sad bi bilo: kud ideš, s kim ideš, s PRIJATELJEM? Zauzeta žena s odraslom muškom osobom? A tko još ide? Vas dvoje sami? U Sloveniju? Tamo ima šume u koju se može skrenuti na svakom koraku. I kud baš sad, meni treba dati ručak, ja sam došao umoran s posla (a ja kao nisam). Da i ja idem s vama? Ne pada mi na pamet, imam ja pametnijeg posla a imaš i ti. Uostalom, nikad mi taj tvoj frend nije bio nešto osobito simpatičan. Vidim ja kako on tebe gleda.....

Godine ipak čine svoje, koliko god se ja furala na to da sam još uvijek mlada, otkačena i neozbiljna. Tako da sam se već u autu počela ponašati kao mama. "Gdje ti je putovnica? Ideš na osobnu? Zašto na osobnu, pisat će ti onaj kartončić i moraš paziti da ga ne izgubiš. Ako ga izgubiš najebo si. Daj da vidim da ti nije možda istekla osobna. Znaš što, neka bude ona kod mene da je ti ne bi negdje posijao...."

Na granici lijepo i pristojno pozdravimo, nasmiješimo se ljubazno, a slovenski namrgođeni murjak sumnjičavo škilji u mog dugokosog i čupavog frenda, a onda u mene jer naravno da imam drugačiju boju kose nego na slici, sad sam kratkodlaka živina, a imam i jedno deset kila manje nego na fotki. Ne znam je li provjeravao dokumente ili nije, ali zarežao je: "Kam greste?" A mi smo pregrizli pogane jezičine i umjesto da mu kažemo "u pičku mile matere idemo štajerski konjušaru" skrušeno smo rekli:" Samo do Ilirske Bistrice, do ljekarne."
Carinika uopće nismo zanimali. A onda se policajcu moralo slijedećih petnaest minuta štucati do bola kakvim smo ga sve imenima okrstili i kakvu sudbinu smo mu namijenili. A tek kako smo mu najbližoj rodbini obogatili seksualni život....

U ljekarni smo prisustvovali manjem incidentu koji dokazuje da Slovenčad nisu ništa drugačiji i bolji od nas. Jedna baba (a tko će drugi) nagurala se ispred nas preko reda. Nismo htjeli komplicirati jer i onako nam se nikud nije žurilo, ali je zato tip iza nas podivljao i na pasja kola se s njom posvadio. Znate ono uobičajeno: Gospođo, svi mi čekamo u redu (gospođa se, kako to već biva, pravila luda). Kad je došao do dijela: "Radite budale od mene i od ovih ljudi što čekaju" frend se okrenuo i rekao "Nema veze, mi smo Hrvati". Ja sam umrla od smijeha.

Ispred ljekarne opet se probudila brižna mater u meni: "Gdje si spremio osobnu, u džep? Ovamo je daj da je ja spremim kod sebe u torbu jer tu se sigurno neće izgubiti." Pa se sve mislim - koji ti je kurac Wind, ovako nikad ne maltretiraš svoju kćer. Bit da će frend izaziva u meni majčinske osjećaje, ha ha ha. A nije baš da je i on u cvijetu mladosti. Koliko ono imaš druže, 26? 27?

E sad je već bio red da se uvalimo u kakvu birtijetinu po starom dobrom rokerskom običaju. Pa smo išli u taj neku pub. Gdje je konobarica bila izuzetno ljubazna (pozdrav punčki), a kava fantastična. U toj jebenoj Sloveniji ja se nikad ne osjećam opušteno. U Italiji i u Bosni sam kao doma, ali tih pedesetak kilometara od Opatije se baš ono osjećam - strancem. Pa smo nimalo rokerski naručili kapucinerić i sokić (Fructal, naravno) jer nikad ne znaš jesmo li pod kakvom prismotrom. ŠALIM SE. Toliki paranoici baš nismo. Mislim, zbilja smo naručili sokić i kavicu, ali ne zbog paranoje. Usput smo malo razgovarali o izložbi trupladi u Zagrebu tako da ću vas poslije i s tim maltretirati ako budemo otišli.

Pa je onda razgovor tekao dalje ovako: "Jesi ti gladna?" "Ja sam rođena gladna". "Što kažeš da navratimo u Permane na pljeskavicu sa sirom, se slažeš?" "Stari moji, teško žabu u vodu natjerati...." Pa smo krenuli natrag prema domovini i naravno da nas je na granici opet slovenski policajac raspizdio (naravno, onaj isti). Da se malo smirimo otišli smo u duty free shop i tamo sam ja zaboravila na sve nevolje sa slovenskim organima vlasti jer sam ustanovila da prodaju cigarete Black Devil na kutije, što znači da ne moram iskeširati dvajspet ojra za šteku cigareta koje samo želim probati. Kupila sam dvije kutije crnih od vanilije. Postoje još i ružičaste (da, da, cigarete su ružičaste, ne samo kutija), ali te ću kupiti nekom drugom prilikom.

Image and video hosting by TinyPic

U Permanima smo ostali zbunjeni i iznenađeni jer smo ustanovili da restoran ne radi. Uopće. To vjerovatno zna čitava Primorsko-goranska županija osim nas dvoje bedaka. Što sad..... Kaže frend: "Znaš li gdje je restoran Danileja?" "Kako ne bi znala, u Ročkom Polju, tamo smo išli s firmom na feštu prije par godina." "Da idemo tamo?" "Jesi ti popizdio?! Najbolje još da pljunemo 60 kuna Francuzima da bismo prošli kroz tunel koji se gradio od para naših staraca." "Neeeeee, znam ja put koji vodi poprijeko starom cestom preko Žejana i Lanišća pa izađeš u Buzetu". I krenemo mi tako tom cestom koju su i bog i vrag zaboravili jer putem smo sreli samo jedan auto, kad mi frend nonšalantno priopći: "Jebo te, upalila mi se rezerva, zaboravio stati na pumpi, koliko drži rezerva?" "A šta ja znam, jedno 50 km cca. Koliko nam treba do Buzeta?" "Pa, s obzirom na uzbrdice, nizbrdice i serpentine, otprilike toliko. Usput, pitanje ima li uopće u ovoj pripizdini signala za mobitel."
"Odlično."

Osim što je frend zaboravio stati na pumpi ja sam zaboravila da baš i ne podnosim vožnju po serpentinama, bez obzira na vještinu vozača. Jebat ga, pizdasta sam.Naravno, kad ja vozim ni vrag mi nije. Tako da je bilo prilično interesantno i napeto. Sad bi bilo dobro da napišem da je nastavak u idućem postu. Hoće li Wind i drugar stići u Buzet prije nego što nestane benzina? Hoće li Wind pokleknuti i ispovraćati srce i dušu? Hoće li zaglaviti u bespućima istarske pripizdine bez signala za mobitel? Hoće li ih pojesti medvjedi? Hoće i oni pojesti medvjeda?

Ali ne da mi se pisati dva posta. Da smo živi, to je očigledno. Ne bih pisala ovaj post. Koliko znam nema duhova na blogtočkahaeru. Zdravi? E pa da smo zdravi ne bi na rezervi glavinjali šumama i zabitim cestama. Uglavnom, u Buzet smo stigli sa zadnjim benzinskim parama minutu prije nego što je moj želudac kapitulirao. Domoroci su se malo čudili kakva su to čudna stvorenja - jedno dugokoso i čupavo, drugo nekako zelenkasto u licu, ali služba je služba.

Image and video hosting by TinyPic

Kad smo natankali auto i kad sam ja malo došla k sebi krenuli smo dalje prema Ročkom Polju. Nekim čudom nisam fotkala hranu, previše smo bili zabavljeni klopanjem. Ali za gurmane tek da napomenem da je gospodin jeo fuže s gulašom od divljači i zelenu salatu, a moja malenkost pizzu. Što je vrlo domišljato i originalno. Usred Istre mlatiti po pizzi. Toliko sam bila ushićena činjenicom da sam jedva pojela pola pizze (što je meni inače pojesti pizzu veličine kotača) da sam glatko odbila palačinske sa orasima i čokoladom. Što mi nitko ne vjeruje od onih koji me poznaju, a kažu da mi svjedok nije pouzdan jer da je pristran. Ali jebe se meni. Izgleda da promjena načina prehrane ipak polako ali sigurno djeluje. Pozdrav mojoj nutricionistici ma gdje bila (kao da ne znam gdje je, zajebava me na gmailu).

Nakon klope pravac kući. Naravno, starom cestom preko Učke. Jednom smo već pobijedili divlju prirodu pa što ne bi opet. Bolje je zapiti trideset kuna nego dati lihvarima za tunelarinu.

Iduća avantura - izlet u Zagreb na izložbu trupladi. Za sada nas je četiri prijavljenih. Ima još jedno mjesto u autu ako je netko zainteresiran. I ako se usudi he he he.... To je što se tiče planiranih skitnji. A neplanirano..... tko zna kakva nebuloza će nam još pasti na pamet u međuvremenu.








<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.