Konačno mi je i to uspjelo. Još nije ni osam sati ujutro a ja na plaži. Naravno, već se okupilo podosta penzića i zauzeli su najbolje pozicije. Pa kad su prije došli, u šest?!
More mirno i kristalno čisto. Za ne povjerovati. Čak i miriše na – more. Uspjevam ugrabiti relativno zgodno mjesto. Odmatam plavu spužvu za ležanje, preko nje stavljam veliki plavi ručnik i iz bijele torbe s plavim točkama (ah, sva sam u stilu) vadim termosicu s kavom (doduše žutu), cigarete, upaljač i knjigu. Bret Easton Ellis: „Pravila privlačnosti“. Padaju mi na pamet davni dani kad sam išla na plažu samo s cigaretama i ključevima od kuće u džepu i ručnikom prebačenim preko ramena i eventualno walkmanom zataknutim za pojas i sa slušalicama na ušima. I ništa mi nije nedostajalo, osim što sam barem jednom mjesečno gubila ključeve od kuće jer bi pali među stijene, a jednom i sunčane naočale. A danas..... danas mi za preživaljavanje na plaži treba i spužva i ručnik i termos sa kavom i dva peciva (da me anoreksija ne zaskoči) i nešto novaca za „nikad se ne zna“ i knjiga i boca s vodom i mlijeko za sunčanje i futrola za sunčane naočale,cigarete, upaljač, ključevi, mobitel....

Penzićke su se već raskokodakale i pričaju o tome što su kuhale jučer, što će kuhati danas i što bi bilo dobro kuhati sutra. Nadam se da ću se uspjeti dovoljno udubiti u knjigu i da me njihovo laprdanje neće dekoncentrirati.

Točim kavu u šalicu i palim cigaretu. Još uvijek nije vruće pa nemam potrebu odmh otići u more. Blejim okolo i sretna sam što sam upravo ovdje rođena i mislim si: „Jebem ti, kako ja volim ovu Opatiju....“ Ružim samu sebe što sam takva lijena krava, mogla sam već milion puta ustati se ovako rano i zapičiti na plažu umjesto da se kući kravim i krivim kičmu nad kompjuterom. Odjednom me pogađa spoznaja da je kraj kolovoza i da je ljeto na izmaku i obuzme me neka tuga i panika i pokušavam jače udahnuti miris mora i još bolje osjetiti još uvijek blagu toplinu sunca na koži, lagani povjetarac koji donosi trenutno osvježenje, brujanje barki i brodica na moru, žamor s plaže.

Gasim cigaretu na betonu i uredno odlažem opušak sa strane tako da ga mogu poslije zajedno s ostalim opušcima zamotati u papir i baciti u koš za smeće (da, uvijek sam bila ekološki osvještena i ako se nečeg grozim onda je to bacanje smeća u more).
Gledam babe kako se toćaju u moru i mlitavo izvode nešto što valjda smatraju vježbanjem. Zlobno pomislim kako im to malo usporenog mahanja ručicama neće pomoći, a onda postanem svjesna svog vlastitog tromog i glomaznog tijela nasukanog na ručniku. Ako one izgledaju kao nilski konji koji se valjaju u plićaku onda ja svakako izgledam kao nasukani morž. Cigareta je popušena, kava je do pola popijena i meni je već pomalo dosadno pa se hvatam knjige.

S vremenom postaje sve toplije i odlučim se okupati. Za divno čudo, nitko se nije nasadio na stepenice koje vode u more. Dugo sam bila na suncu što znači da ću se morati ipak prije junačkog zarona onako penzionerski smočiti, ali zaista nema smisla da me strefi herc. Pa se malo poplaknem po rukama, uđem do pojasa u more i zaronim. More je u dodiru s mojoj vrelom kožom hladno ali ne i ledeno. Ne moram čak ni toliko žustro plivati da bi mi bilo ugodno. Klizim kroz vodu, more se ljeska, ispod mene netaknuti pijesak. Obliznem usnice i osjetim sol. I sretna sam jer još uvijek nismo uspjeli sjebati more do kraja. Plivam do mreže i hvatam se za gumenu bovu. Plutam tako na površini i guštam. Približava se barka a na barci A. Usidri se blizu mene, skoči u more i bacimo jednu partiju ćakule pomalo ogovarajući prijatelje i poznanike i našu djecu koju puca pubertet. Kad smo već poplavili i smežurali se on se vraća na barku a ja plivam natrag na obalu. Dolijem si kave, pojedem pecivo, otpijem malo vode i zapalim cigaretu. U međuvremenu se skupilo još ljudi na plaži i raspizdim se kad vidim da su neki penzići stavili svoje ručnike tik do mojeg. Nema mi gore stvari nego kad netko povrijedi moj osobni prostor. Povlačim ručnik dalje od njih i okrećem se na drugu stranu. Uzimam knjigu jer me počinju smetati njihove priče. On sav važan priča prastare viceve o Muji i Hasi koje zna i dijete u koljevci a ona se izvještačeno smije kao da ih nikad do sad nije čula. Srećom, knjiga me kao i uvijek odvuče u neku drugu dimenziju i ne prestajem čitati dok ne dođem do posljednje stranice. Usput ispijam kavu i zapalim tu i tamo koju cigaretu.

Plaža postaje sve punija i punija i žamor sve glasniji. Netko pušta preglasno neku ljigavu pop stvar tipa Colonie na engleskom, postaje mi prevruće a ne da mi se ići u more i shvaćam da je vrijeme da se pokupim doma.

Postojala je svojevremeno jedna bilježnica na informacijama autobusnog
kolodvora Rijeka od milja nazvana "Biserka". Oh, kakav je to samo bio izvor čiste nepatvorene narodske mudrosti.... Naravno, doživjela je tragičnu sudbinu kad ju je čistačica bacila u smeće vođena devizom: bacaj ono što ne smiješ a smeće puštaj da se gomila.
Nikad prežaljena Biserka dobila je ovih dana svoju nasljednicu, ali nije to više to.
Jedan primjer bisera iz stare Biserke:"Kad vam ide onaj autobus koji lovi avione po Zagrebu?"

I nekoliko bisera novijeg datuma, svi sa šaltera informacija:

Putnik:"Kupio sam kartu za vaš autobus i pitam se zašto je tako skupa a sada vidim i zašto. Imate čak tri klime u jednoj prostoriji! Tko će platiti tu silnu struju koju potrošite? Mi putnici, je li tako?!"

Putnica: "Gdje se ovdje može kupiti burek?"
Informaterka (mlada cura koja pazi na prehranu): "Zbilja ne bih znala".
Putnica:"Kako ne znate, pa vi ste informacije?!"
Informaterka:"Ja vam uopće ne jedem burek gospođo."
Putnica:"Ne jedem ni ja ali baš sad sam se zaželjela."

Putnica:"Kad ide slijedeći autobus za Pulu?"
Službenica: "U trinaest i četrdeset pet."
Putnica:" Aha, znači u tri i šezdeset pet...."

I još dvije anegdote iz stare bilježnice:

Jedne nedjelje rano ujutro stiže putnica iz dijaspore i pita kada ima autobus za Pulu. Nakon saznanja da joj autobus polazi u 10.15 počnu padanja u nesvjest i iščuđavanja. Otprilike nešto ovako:
"I kažete vi meni da nema ništa za Pulu od sad do 10.15?! Ništa? Baš ništa? Od neke druge firme? Možda vlak? Jeste li sigurni? Pa kako to da nema ništa? To nije moguće, ja to jednostavno ne mogu vjerovati! Jeste li vi gospođo sto posto sigurni da nema baš niti jedan......"
Za deset minuta se vraća na šalter informacija i počne slijedeći monolog:"Pa što da ja radim do deset sati, kakav je to turizam, kako mislite biti turistička zemlja, tako nešto se u Njemačkoj ne može desiti. Kako mislite ući u Evropu s takvim ponašanjem? Toga nema nigdje na svijetu. Znate li vi da sam ja putovala čitavu noć i da smo čekali sat vremena na granici i sada mi vi kažete da nemam ništa za Pulu do deset sati, pa jeste li vi normalni?! I što da ja radim sada do deset sati, što? Hajde, recite vi meni što?!!!"
Na to se naša sada već penzićka teta M. polako digla, spustila naočale na vrh nosa i vrlo smireno i polako rekla: " Gospođo....idete kod mene doma peglat?"

Ljetno doba. Jedan od onih dana kada vam jedan za drugim dolaze izuzetno problematični i komplicirani klijenti. I kao točka na "i" u biljetarnicu ulazi tip obučen od glave do pete u bijelo sa bijelim šeširom na glavi. Vidno uzrujan zaustavlja se na šalteru informacija i počne vikati na službenicu: " Gospođo, mene je posrao golub! Ovo je svilena košulja! Tko je sad za to odgovoran?" "A ne znam gospodine, pretpostavljam da je za to odgovoran -golub." "Vi se samnom još sprdate?! Ovo je vaš kolodvor i netko mora biti odgovoran za te golubove! Ja hoću odštetu i hoću da mi sad odmah kažete tko je odgovoran za to što je mene golub posrao!"
Službenica: "Znate gospodine, vjerovatno ja jer danas imam osjećaj da odgovaram za sva sranja koja se dogode na ovom cirkusu od kolodvora."