Marketing
Odlazi ljeto
Konačno mi je i to uspjelo. Još nije ni osam sati ujutro a ja na plaži. Naravno, već se okupilo podosta penzića i zauzeli su najbolje pozicije. Pa kad su prije došli, u šest?!
More mirno i kristalno čisto. Za ne povjerovati. Čak i miriše na – more. Uspjevam ugrabiti relativno zgodno mjesto. Odmatam plavu spužvu za ležanje, preko nje stavljam veliki plavi ručnik i iz bijele torbe s plavim točkama (ah, sva sam u stilu) vadim termosicu s kavom (doduše žutu), cigarete, upaljač i knjigu. Bret Easton Ellis: „Pravila privlačnosti“. Padaju mi na pamet davni dani kad sam išla na plažu samo s cigaretama i ključevima od kuće u džepu i ručnikom prebačenim preko ramena i eventualno walkmanom zataknutim za pojas i sa slušalicama na ušima. I ništa mi nije nedostajalo, osim što sam barem jednom mjesečno gubila ključeve od kuće jer bi pali među stijene, a jednom i sunčane naočale. A danas..... danas mi za preživaljavanje na plaži treba i spužva i ručnik i termos sa kavom i dva peciva (da me anoreksija ne zaskoči) i nešto novaca za „nikad se ne zna“ i knjiga i boca s vodom i mlijeko za sunčanje i futrola za sunčane naočale,cigarete, upaljač, ključevi, mobitel....
Penzićke su se već raskokodakale i pričaju o tome što su kuhale jučer, što će kuhati danas i što bi bilo dobro kuhati sutra. Nadam se da ću se uspjeti dovoljno udubiti u knjigu i da me njihovo laprdanje neće dekoncentrirati.
Točim kavu u šalicu i palim cigaretu. Još uvijek nije vruće pa nemam potrebu odmh otići u more. Blejim okolo i sretna sam što sam upravo ovdje rođena i mislim si: „Jebem ti, kako ja volim ovu Opatiju....“ Ružim samu sebe što sam takva lijena krava, mogla sam već milion puta ustati se ovako rano i zapičiti na plažu umjesto da se kući kravim i krivim kičmu nad kompjuterom. Odjednom me pogađa spoznaja da je kraj kolovoza i da je ljeto na izmaku i obuzme me neka tuga i panika i pokušavam jače udahnuti miris mora i još bolje osjetiti još uvijek blagu toplinu sunca na koži, lagani povjetarac koji donosi trenutno osvježenje, brujanje barki i brodica na moru, žamor s plaže.
Gasim cigaretu na betonu i uredno odlažem opušak sa strane tako da ga mogu poslije zajedno s ostalim opušcima zamotati u papir i baciti u koš za smeće (da, uvijek sam bila ekološki osvještena i ako se nečeg grozim onda je to bacanje smeća u more).
Gledam babe kako se toćaju u moru i mlitavo izvode nešto što valjda smatraju vježbanjem. Zlobno pomislim kako im to malo usporenog mahanja ručicama neće pomoći, a onda postanem svjesna svog vlastitog tromog i glomaznog tijela nasukanog na ručniku. Ako one izgledaju kao nilski konji koji se valjaju u plićaku onda ja svakako izgledam kao nasukani morž. Cigareta je popušena, kava je do pola popijena i meni je već pomalo dosadno pa se hvatam knjige.
S vremenom postaje sve toplije i odlučim se okupati. Za divno čudo, nitko se nije nasadio na stepenice koje vode u more. Dugo sam bila na suncu što znači da ću se morati ipak prije junačkog zarona onako penzionerski smočiti, ali zaista nema smisla da me strefi herc. Pa se malo poplaknem po rukama, uđem do pojasa u more i zaronim. More je u dodiru s mojoj vrelom kožom hladno ali ne i ledeno. Ne moram čak ni toliko žustro plivati da bi mi bilo ugodno. Klizim kroz vodu, more se ljeska, ispod mene netaknuti pijesak. Obliznem usnice i osjetim sol. I sretna sam jer još uvijek nismo uspjeli sjebati more do kraja. Plivam do mreže i hvatam se za gumenu bovu. Plutam tako na površini i guštam. Približava se barka a na barci A. Usidri se blizu mene, skoči u more i bacimo jednu partiju ćakule pomalo ogovarajući prijatelje i poznanike i našu djecu koju puca pubertet. Kad smo već poplavili i smežurali se on se vraća na barku a ja plivam natrag na obalu. Dolijem si kave, pojedem pecivo, otpijem malo vode i zapalim cigaretu. U međuvremenu se skupilo još ljudi na plaži i raspizdim se kad vidim da su neki penzići stavili svoje ručnike tik do mojeg. Nema mi gore stvari nego kad netko povrijedi moj osobni prostor. Povlačim ručnik dalje od njih i okrećem se na drugu stranu. Uzimam knjigu jer me počinju smetati njihove priče. On sav važan priča prastare viceve o Muji i Hasi koje zna i dijete u koljevci a ona se izvještačeno smije kao da ih nikad do sad nije čula. Srećom, knjiga me kao i uvijek odvuče u neku drugu dimenziju i ne prestajem čitati dok ne dođem do posljednje stranice. Usput ispijam kavu i zapalim tu i tamo koju cigaretu.
Plaža postaje sve punija i punija i žamor sve glasniji. Netko pušta preglasno neku ljigavu pop stvar tipa Colonie na engleskom, postaje mi prevruće a ne da mi se ići u more i shvaćam da je vrijeme da se pokupim doma.
Post je objavljen 27.08.2009. u 13:14 sati.