Kao prvo, slučajno primjetih kako mi je post o Balinjeradi jubilarni,
pedeseti. Doduše, imam nekoliko postova koje sam izbrisala
jer su bili previše osobni a ja sam s vremenom kako sam
pisala počela otkrivati sve više pojedinosti o sebi. No, nisam o
tome htjela pisati.

Možda će se neki od vas sjetiti kako mi je prošlog ljeta ukraden
novčanik na poslu. Pisala sam o tome u postu pod naslovom
Žene, gdje držite torbice i novčanike

Dobijem ja prije nekoliko dana poziv za sud. I piše da sam dužna
pojaviti se 19.02.2009. u 14.30 na Općinskom sudu u Opatiji u
svojstvu svjedoka. Wtf? Kakvog sad svjedoka? Piše dalje - okrivljena
Ljiljana Milivojević Popov. I meni sine.... pa to mora biti ona baba
koja mi je maznula novčanik lani u osmom mjesecu! Neću vam
sad pisati kako se to zbilo, stavila sam vam link pa lijepo čitajte.

Znam da se mnogima neće dati čitati taj stari post pa ću samo
jako kratko reći da mi je novčanik vraćen zajedno sa svim
mogućim dokumentima koji su bili unutra i sa sto eura koji su
bili u jednom skrivenom pretincu. Tisuću i sto kuna je potrošila.

Nakon što su mi na policiji rekli da me ne smiju s njom suočiti
da joj ne bih nešto napravila (a zajedno smo sjedile u hodniku,
mogla sam je zadaviti sto puta da sam htjela) i da mi čak niti
ne smiju dati njene podatke a ja mogu tražiti obeštećenje
isključivo putem privatne tužbe naslovljene na državno tužilaštvo
Republike Hrvatske ja sam se lijepo pozdravila sa svojom lovom
jer mi nije padalo na pamet da zbog milju i sto kunelića dižem
privatnu tužbu pa još protiv državljanke druge zemlje i to još
Srbije. Zaključila sam: ovo mi je škola, drugi puta ću pametnije,
kupila dva nova novčanika, jedan za lovu a jedan manji za
dokumente i konačno shvatila da nisu svi ljudi pošteni i blesavi
kao ja.

Kad sam skužila o čemu se radi u pozivu bila sam ljuta i
prva pomisao mi je bila - u pičku materinu, koji kurac me sad
još dovlače na sud a ja baš fino uspjela zaboraviti na nemili
događaj. Zaključit će da se okrivljena nije pojavila i da u njenoj
odsutnosti sud donosi presudu da joj se zabrani ulazak u
Hrvatsku na recimo dvije godine. I da oštećena nije podnjela
privatnu tužbu pa se prema tome može slikati. I još ću morati
platiti preskupi parking za barem tri sata.

Međutim.... okrivljena se i te kako pojavila na sudu. Pa je prvo
sutkinja utvrdila njen identitet. Ispalo je da je gospođa Ljiljana
Vukojević Popov rastavljena žena rođena 1953. godine rođena
u Beogradu sa prebivalištem u Beogradu, državljanstvo srpsko.
I da ima jednog punoljetnog sina. I da je nezaposlena i da živi
od naknade sa Biroa za zapošljavanje (jadnica, to je valjda trebalo
izazvati u nama suosjećanje). I da od posjeduje stan u Beogradu
koji je nasljedila od oca (to je valjda naglasila da bismo mi vidjeli
da si inače nikad ne bi mogla priuštiti vlastiti stan). Jedva sam
čekala da me pitaju za moja primanja i da im kažem da od
privatnog vlasništva posjedujem jedino polovni Peugeot 2003.
godište, ali mene su poslali van dok su nju saslušavali.

Kad su me pozvali natrag pitali su me samo koje sam godište,
ime oca i adresu prebivališta, te što sam po zanimanju. I onda
su mi rekli da je za kazneno djelo krađe predviđena kazna
zatvora u trajanju do maksimalno tri godine. I da je okrivljena
suglasna da me obešteti za 1100 kuna u roku od mjesec dana.
Ukoliko to ne učini u zadanom roku čeka je zatvorska kazna u
trajanju od 5 mjeseci i zabrana ulaska u Hrvatsku na dvije godine.
Ako me obešteti u zadanom roku čeka je samo 5 mjeseci uvjetno.

Pa je okrivljena izjavila da bi mi sto eura dala odmah a pedeset
u roku od trideset dana. I onda se ustala i stala ispred mene,
pružila mi ruku i rekla - izvinite. Pruženu ruku nisam prihvatila
a rekla sam joj slijedeće: Vaša isprika meni ništa ne predstavlja.
Imala ste dvaput priliku u policijskoj stanici da mi se ispričate a
nije vam bilo ni na kraj pameti. E sad je malo prekasno.

Napomena: neposredno nakon njenog uhićenja slučajno smo
se srele u hodniku policijske stanice. Pa sam iskoristila priliku
da joj se obratim i zatražim svoj novac natrag. Ona je rekla
da ga nema, da je sve potrošila i što ćemo sad. Na to sam
ja rekla nek skine jednu od zlatnih ogrlica koje je povješala po
sebi, eto, nek sama odluči koja po njenoj procjeni vrijedi
tisuću i sto kuna. Nije htjela. Na što sam odvratila da ću je
tužiti, a ona je mrtva-hladna rekla: tuži me. Znajući da mi se
ne isplati dizati privatnu tužbu, pa još i međunarodnu. Da
se htjela ispričati učinila bi to onda.

Nikad do sad nisam imala posla niti sa sudom niti sa krim
policijom. Stalno slušam kako je pravosuđe ovakvo ili
onakvo. Ja sam se lijepo pozdravila sa svojom lovom s
obzirom na činjenicu da nisam podigla privatnu tužbu. Tako
da nisam očekivala ni suđenje a još manje obeštećenje.
Bravo za hrvatsko pravosuđe, barem u ovom slučaju za koji
sam mislila da je beznačajan u njihovim očima.

I još nešto - od krađe je prošlo jedva šest mjeseci. S obzirom
na to koliko se do sada čekalo na neka suđenja ovo je bilo
zaista ekspresno. Svaka čast.

Danas je petak 13. So what? Nemojte mi samo reći da vjerujete u
te besmislice?! Uostalom, praznovjerje je grijeh. Nisam vjernica i mogla
bi biti praznovjerna do mile volje. Dakle, petak 13. ne znači mi ništa
drugo osim datuma na kalendaru. Ne bojim se kad mi crna mačka
prijeđe put. Uostalom, imala sam crnog mačka koji mi je prelazio put
uzduž i poprijeko i kad malo bolje razmislim bilo je to najsretnije
razdoblje u mom životu. Što još.... razbijeno ogledalo nosi sedam
godina nesreće. Koliko sam zrcala polupala do sad nemam se do
kraja života čemu veseliti. Kad vidiš dimnjačara uhvati se za dugme.
Ma uhvati se za du...... Ne ostavljaj rublje na sušilu vani preko noći
jer će ga zacoprati vještice. Kud ćeš veće vještice od mene....
Duhovi, magija, zagrobni život, druge dimenzije, vanzemaljci? I te kako
vjerujem.

Valentinovo..... što reći.... kad sam bila u braku bilo mi je bitno da mi
zakoniti kupi ružu i neku srcoliku plišanu pizdariju. Bila sam i te kako
svjesna činjenice da je to dan u koji su najviše zaljubljeni trgovci i
cvjećari (ok, i oni su trgovci) i da je to čisti konzumerizam i da ljubav
treba pokazivati svaki dan, ali ipak sam usrdno radila na tome da
zakonitog izdresiram da se sam sjeti što mu je dužnost 14.2. Kad sam
ga uspjela izdresirati - prošlo me.

Otkad sam single to je dan za koji tvrdim da sam totalno indiferentna
prema njemu, ali nije baš tako. Ovisno o tome kakve sam volje, jesam
li u PMS-u, da li je sunčano ili je ljigava južina, osjećam slijedeće:
a) tužna sam i usamljena i pitam se hoću li više ikad voljeti u životu i
mislim o tome kako bi bilo lijepo imati nekakvu budaletinu kraj
sebe jer svatko ima nekoga samo ja nemam
b) zadovoljna sam i sretna što sam solo i što sam se riješila
budaletine i mogu ići gdje hoću, kad hoću, raditi što hoću i
daljinski je samo moj.

Bez obzira na to što ja mislila ili ne mislila o Valentinovu, svim
zaljubljenima kojima taj dan predstavlja nešto osobito čestitam i
želim im da ga provedu najljepše što mogu.

Potaknuta postom Denisa Avdagića odlučila sam napisati post o (ne)kulturi držanja kućnih ljubimaca. Nitko ne voli da mu ljubimac piša i sere po stanu. I zato se pse izvodi van. A i da bi se malo prošetali i razgibali. A neki bogme i da bi vidjeli i što je još važnije - bili viđeni. Pa upakiraju i sebe i psa u skupu dizajnersku obleku, uzicu u ruke i piči.



Kao što već i vrapci na grani znaju, Opatija ima krasnu šetnicu uz more zvanu Lungo mare. Jedino pametno što je gradska vlast u zadnje vrijeme napravila u Opatiji je to da je postavila na šetnici nekoliko limenih sandučića sa crnim plastičnim vrećicama koje služe za skupljanje psećih drekeca za svojim ljubimcima.

Reakcija svekolikog pučanstva na tu hvale vrijednu akciju bila je slijedeća:
1. prvom prilikom pijani mulci počupali su vrećice iz sandučića i pobacali ih po čitavom šetalištu.
2. ono malo vrećica što je ostalo pobrali su po svoj prilici penzići jer njima treba sve što je besplatno. Ne vjerujem da su to učinili vlasnici pasa jer još nisam primjetila da je netko osim mene (molim spontani aplauz) počistio za svojim psom.

Inače, Lungo Mare više nalikuje bojnom polju prepunom nagaznih mina nego
šetalištu (dopizdio mi je novokomponirani izraz - šetnica). Tako da više vremena potrošiš gledajući u pod i izbjegavajući govna nego što se diviš moru i krajoliku. Postoji navodno nekakav komunalni redar koji patrolira šetalištem i naplaćuje kazne, ali on bi morao kao prvo uhvatiti počinitelja na (zlo)djelu i onda legitimirati zločinca i naplatiti mu kaznu. Ha, ha, ha! Dobar vic! Mi Hrvati se ne bojimo ni policije, a kamo li nekog bijednog redarčića.

Osim sandučića s vrećicama možemo se pohvaliti i prvim javnim WC-om za pse. Doduše, nije to ništa spektakularno. U sredini jedne zelene površine zabijen je jedan drveni stup i oko njega posut pijesak. Nekako mi se čini da u tom "WC-u" niti jedan jedini pas nije obavio nuždu. Evo, moja beštija prva. Deset puta sam je vodila tamo ali ništa.



Vjerovatno će zvučati neuvjerljivo i seratorski, ali ja zaista UVIJEK pokupim za svojom ljubimicom. Od prvog dana. I boli me živo racku smije li mi se netko ili ne. Ne pokupiti za svojim psom mi je isto kao i baciti usranu dječju pelenu nasred ulice.

Zadnji put kad smo bili na trimanju moja Bonnie se onako tipično terijerski iz dišpeta popišala. Bez razmišljanja izvukla sam iz torbe papirnate maramice s namjerom da obrišem pod koliko mogu a istovremeno sam se ispričavala i bilo mi je neugodno za popizdit. Žena mi je rekla: "vi ste jedna od rijetkih koja je bila spremna počistiti za svojim psom. Većini ljudi niti ne bude neugodno. Neki čak niti ne primjete da im se pas uneredio. Doduše, ja kao grumerica shvaćam to kao dio svog posla, ali bilo bi kulturno barem se ispričati."

A počistiti za svojim psom zaista nije nikakav problem. Dovoljna je plastična vrećica. Bilo kakva. Npr. one za zamrzavanje hrane. Navučete vrećicu na ruku, pokupite govance i jednostavno izvrnete vrećicu. I naravno, bacite je u prvi koš za smeće (za one kojima baš sve treba nacrtati). Jedno pakiranje tih vrećica košta svega par kuna. A možda i vaš grad ima sandučiće sa "psećim" vrećicama pa se ne morate bacati u velik trošak (jebem vas škrte i ne izvlačite mi se sad na recesiju).




u Opatiji je psima zabranjen pristup na plaže.Sve redom. Na tabeli piše da je kazna 1000.00 kuna. Mišljenja su podijeljena. Većina odobrava taj potez. Pa kažu - neće meni psi pišati i srati tamo gdje se kupam. Sasvim sam sigurna da se niti jedan pas nikad nije olakšao u moru, a ljudi - svi redom. Sad mi samo recite da se nitko od vas nikad nije popišao dok se kupao..... kako da ne.... Ipak, podržavam tu odluku. Ne vole svi ljudi životinje, većina ih se boji, nekima se i gade, a ima ih bogme i alergičnih. Ili npr. hajde ti zabrani psu da se otrese kad izađe iz mora. Ali dajte onda gradski oci (očusi) odredite jednu plažu koja će biti "dog friendly" i na kojoj će biti dozvoljen pristup psima. Barem Opatija ima plaža i plažica koliko voliš. Uostalom, ako neki hoteli bez problema primaju pse onda mora postojati plaža na kojoj će se smjeti kupati. Jer ako vlasnik uredno plati smještaj i hranu svom ljubimcu a isti se nigdje ne smije pojaviti na plaži što da radi s njim, da ga zaključa u sobu?



ista stvar je i sa zelenim površinama. Po zakonu pas na javnom mjestu mora biti na povodniku, a ako je veći mora imati i brnjicu. A gdje će se onda ti brižni psi istrčati, molit ću lijepo?! Doduše, neki vlasnici jednostavno puste svoje beštije s povodnika pa nek trče kuda hoće i rade što hoće. U centru glavnog opatijskog parka (za poznavatelje Opatije - odmah pokraj kamelija)
na velikoj livadi uvijek su se igrala djeca. Uključujući i moju malenkost. Onda su livadu zaposjele gospođe sa psima. Ne mogu a da ne ukažem na određenu sličnost u ponašanju nekad majki a danas vlasnica pasa. i jedne i druge zasjednu na klupu i tračaju a djeca (tj. danas psi) po livadi jurcaju i rade što hoće. Hvala bogu, i parkova Opatiji ne manjka. Kladim se da i pojedini opatijci ne znaju za neke. Pa dajte odredite neku livadicu gdje će se psi moći igrati i družiti i istrčati.



I za kraj da otkrijem toplu vodu - pas nije igračka, nije statusni simbol, nije zgodan dodatak outfitu. Imati psa potpuno je jednako kao imati malo dijete. Mi smo našem psu i roditelj i skrbnik i bog i batina i za njega odgovaramo i pred zakonom. Kako će se vaš pas ponašati ovisi ponajprije o vama.

Gradska vlast Opatije uspjela je još više sjebati maškare nego lani. Iduće godine će ih vjerovatno potpuno dokusuriti pa će im guzice valjda konačno biti na mjestu. Koliko sam shvatila održat će se samo balinjerada, a dječja povorka seli u Lovran jer ih u Opatiji nema tko financirati, a društvo "Naša djeca" uza svu dobru volju i požrtvovni rad jednostavno nema više sredstava.

Svaki grad i svako selo u bilo kojem kutku zemaljske kugle njeguje svoju tradiciju i nastoji sačuvati običaje i ako su dovoljno spretni usput to i dobro unovče. U našem kraju maškare su svuda dobro došle, osim u Opatiji. Jesu li naši vlastodršci potpuno ludi ili su slijepi kraj zdravih očiju ili jednostavno mrze ovaj naš grad? Svi samo pizde o tome kako Opatiji treba vratiti stari sjaj. Gospodo draga, zašto ste dozvolili da se sjaj ugasi? Umjesto da ga održavate i još više rasplamsate vi ste napravili od Opatije mrtav grad u kojem je i devedesetogodišnjim turistima dosadno.

Rijeka je prepoznala potencijal maškara tako da je sada riječki karneval treći po redu u svijetu po veličini i broju maškaranih grupa. Moram li uopće spominjati što to znači za naš turizam? U zemlji koja već odavno nema tako besprjekorno čisto more i zrak turistima se mora ponuditi nešto više od sladoleda i šetnice uz more.

Pretpostavljam da je našem gradonačelniku s leptir mašnom karneval nešto deplasirano i provincijski, nipošto na nivou Opatije. Ali je zato plagijat holivudske ulice sa zvijezdama valjda pun pogodak. Mogu se kladiti u što god hoćete da je prosječnom turistu s imalo mozga u glavi sto puta zanimljivije vidjeti autohtone maske i maškarane običaje nego gaziti po zvijezdama s imenima ljudi za koje nikad nisu čuli.

Izgleda da ćemo i za maškare morati napraviti kardio vaskularni zahvat kao što nam je dragi gradonačelnik preporučio onomad kad mu je rečeno da je opatijcima ljetna pozornica prirasla srcu.