Kao prvo, slučajno primjetih kako mi je post o Balinjeradi jubilarni,
pedeseti. Doduše, imam nekoliko postova koje sam izbrisala
jer su bili previše osobni a ja sam s vremenom kako sam
pisala počela otkrivati sve više pojedinosti o sebi. No, nisam o
tome htjela pisati.

Možda će se neki od vas sjetiti kako mi je prošlog ljeta ukraden
novčanik na poslu. Pisala sam o tome u postu pod naslovom
Žene, gdje držite torbice i novčanike

Dobijem ja prije nekoliko dana poziv za sud. I piše da sam dužna
pojaviti se 19.02.2009. u 14.30 na Općinskom sudu u Opatiji u
svojstvu svjedoka. Wtf? Kakvog sad svjedoka? Piše dalje - okrivljena
Ljiljana Milivojević Popov. I meni sine.... pa to mora biti ona baba
koja mi je maznula novčanik lani u osmom mjesecu! Neću vam
sad pisati kako se to zbilo, stavila sam vam link pa lijepo čitajte.

Znam da se mnogima neće dati čitati taj stari post pa ću samo
jako kratko reći da mi je novčanik vraćen zajedno sa svim
mogućim dokumentima koji su bili unutra i sa sto eura koji su
bili u jednom skrivenom pretincu. Tisuću i sto kuna je potrošila.

Nakon što su mi na policiji rekli da me ne smiju s njom suočiti
da joj ne bih nešto napravila (a zajedno smo sjedile u hodniku,
mogla sam je zadaviti sto puta da sam htjela) i da mi čak niti
ne smiju dati njene podatke a ja mogu tražiti obeštećenje
isključivo putem privatne tužbe naslovljene na državno tužilaštvo
Republike Hrvatske ja sam se lijepo pozdravila sa svojom lovom
jer mi nije padalo na pamet da zbog milju i sto kunelića dižem
privatnu tužbu pa još protiv državljanke druge zemlje i to još
Srbije. Zaključila sam: ovo mi je škola, drugi puta ću pametnije,
kupila dva nova novčanika, jedan za lovu a jedan manji za
dokumente i konačno shvatila da nisu svi ljudi pošteni i blesavi
kao ja.

Kad sam skužila o čemu se radi u pozivu bila sam ljuta i
prva pomisao mi je bila - u pičku materinu, koji kurac me sad
još dovlače na sud a ja baš fino uspjela zaboraviti na nemili
događaj. Zaključit će da se okrivljena nije pojavila i da u njenoj
odsutnosti sud donosi presudu da joj se zabrani ulazak u
Hrvatsku na recimo dvije godine. I da oštećena nije podnjela
privatnu tužbu pa se prema tome može slikati. I još ću morati
platiti preskupi parking za barem tri sata.

Međutim.... okrivljena se i te kako pojavila na sudu. Pa je prvo
sutkinja utvrdila njen identitet. Ispalo je da je gospođa Ljiljana
Vukojević Popov rastavljena žena rođena 1953. godine rođena
u Beogradu sa prebivalištem u Beogradu, državljanstvo srpsko.
I da ima jednog punoljetnog sina. I da je nezaposlena i da živi
od naknade sa Biroa za zapošljavanje (jadnica, to je valjda trebalo
izazvati u nama suosjećanje). I da od posjeduje stan u Beogradu
koji je nasljedila od oca (to je valjda naglasila da bismo mi vidjeli
da si inače nikad ne bi mogla priuštiti vlastiti stan). Jedva sam
čekala da me pitaju za moja primanja i da im kažem da od
privatnog vlasništva posjedujem jedino polovni Peugeot 2003.
godište, ali mene su poslali van dok su nju saslušavali.

Kad su me pozvali natrag pitali su me samo koje sam godište,
ime oca i adresu prebivališta, te što sam po zanimanju. I onda
su mi rekli da je za kazneno djelo krađe predviđena kazna
zatvora u trajanju do maksimalno tri godine. I da je okrivljena
suglasna da me obešteti za 1100 kuna u roku od mjesec dana.
Ukoliko to ne učini u zadanom roku čeka je zatvorska kazna u
trajanju od 5 mjeseci i zabrana ulaska u Hrvatsku na dvije godine.
Ako me obešteti u zadanom roku čeka je samo 5 mjeseci uvjetno.

Pa je okrivljena izjavila da bi mi sto eura dala odmah a pedeset
u roku od trideset dana. I onda se ustala i stala ispred mene,
pružila mi ruku i rekla - izvinite. Pruženu ruku nisam prihvatila
a rekla sam joj slijedeće: Vaša isprika meni ništa ne predstavlja.
Imala ste dvaput priliku u policijskoj stanici da mi se ispričate a
nije vam bilo ni na kraj pameti. E sad je malo prekasno.

Napomena: neposredno nakon njenog uhićenja slučajno smo
se srele u hodniku policijske stanice. Pa sam iskoristila priliku
da joj se obratim i zatražim svoj novac natrag. Ona je rekla
da ga nema, da je sve potrošila i što ćemo sad. Na to sam
ja rekla nek skine jednu od zlatnih ogrlica koje je povješala po
sebi, eto, nek sama odluči koja po njenoj procjeni vrijedi
tisuću i sto kuna. Nije htjela. Na što sam odvratila da ću je
tužiti, a ona je mrtva-hladna rekla: tuži me. Znajući da mi se
ne isplati dizati privatnu tužbu, pa još i međunarodnu. Da
se htjela ispričati učinila bi to onda.

Nikad do sad nisam imala posla niti sa sudom niti sa krim
policijom. Stalno slušam kako je pravosuđe ovakvo ili
onakvo. Ja sam se lijepo pozdravila sa svojom lovom s
obzirom na činjenicu da nisam podigla privatnu tužbu. Tako
da nisam očekivala ni suđenje a još manje obeštećenje.
Bravo za hrvatsko pravosuđe, barem u ovom slučaju za koji
sam mislila da je beznačajan u njihovim očima.

I još nešto - od krađe je prošlo jedva šest mjeseci. S obzirom
na to koliko se do sada čekalo na neka suđenja ovo je bilo
zaista ekspresno. Svaka čast.