Već duže vrijeme stalno mi se dešavaju neka sranja. Prvo mi odu podstanarke i tako srežu i onako skroman samohranomajčinski kućni budžet. Pa me opet ćopio moj prijatelj bronhitis izazvan alergijom na za sada još nepoznatu supstancu (nikako da odem na alergo test). I na kraju
balade - pokradena sam!
Neke stvari su očito suđene. Npr. nikad ne nosim sav novac sa sobom ali taj
dan sam morala (da vam sad ne objašnjavam zbog čega). Trinaest godina radim šalterski posao i trinaest godina mi torbica stoji iza mene vidljiva svima.
Tog crnog petka (nije bio trinaesti, ali bio je dvanaesti a to je tako jebeno blizu, zar ne) došla sam na posao pod temperaturom i već dobrano načeta bronhitisom. Zašto nisam ostala doma, to je sada druga priča, ali razumjet će me svi oni koji rade s ljudima i gdje se ne može samo tako staviti ključ u bravu i otići kući ili naći na brzaka zamjenu.
I uđe meni negdje u 7.20 jedna gospođa u agenciju koja se očito upravo iskrcala iz autobusa koji je došao iz jedne nama susjedne zemlje. I sudbina je htjela da ja baš moram izići pred taj bus jer me kolegica iz druge agencije to zamolila zbog neke pošiljke. I ispričam se ja gospođi što izlazim i govorim kako se odmah vraćam. Napominjem da je u agenciji bila i čistačica koja uvijek dolazi petkom ujutro.
Vratim se ja za pol minute i još jedno pet minuta provedem u razgovoru sa strankom.
U 8.20 posegnem za torbicom da odem po kavu sebi i kolegici koja radi od 08.30 a novčanika nigdje.....
I mislim si ja - čekaj malo, ujutro sam stavljala neke novce u njega, da ga nisam zaboravila na stolu? Vjerovatno jesam. I radim je dalje, ali ne da mi neki vrag mira jer ja nikad ujutro ne izađem iz kuće a da nisam provjerila da li su mi u torbici mobiteli, ključevi kuće i agencije i novčanik. I zamolim Mamu da mi ode u stan i pogleda gdje je taj novčanik završio tako da mi bude rit na mjestu. Međutim, nakon pola sata Mama zove i kaže:"Čitav stan sam ti prekopala, nema ti novčanika nigdje".
E tek mi sad ništa nije bilo jasno. Zar je moguće da sam takva guska da mi je negdje putem ispao novčanik? Ali nisam se nigdje zaustavljala niti otvarala torbicu. Jedino ispred agencije.... Mozgam ja i mozgam, ko za inat stranaka k'o u priči i jedna gora od druge. A ja sve nervoznija i živčanija. Kaže meni kolegica: "Daj se ti zaleti kući i potraži novčanik jer ovako ćeš izludjeti i još ćeš si napraviti manjak ovako rastrojena, ja ću te pokrivati" (nadam se da ovo ne čita moj šef, a ako čita - sorry boss, valjda ćeš imati razumjevanja). I zaletim se ja kući i naravno - novčanika nema. Prvo sam malo paničarila na rubu plača, a onda sam se stalasala i sredila i počela praktično razmišljati. Odmah sam otišla u banku da se blokiraju kartice i naruče nove, a nakon banke u policiju. I na policiji kaže meni dežurni:"A imate li vi u agenciji video nadzor?" Pa da, ako ništa drugo snimka će pokazati da li mi je novčanik eventualni ispao iz torbe kad sam otključavala agenciju. A i ona prva stranka mi nije izlazila iz glave iako je čistačica bila u agenciji kad sam izletila na sekund.
Naravno, snimku smo mogle pregledati tek nakon radnog vremena. Prvo smo morale skužiti kako se to uopće pregledava, ali mi smo pametne cure pa smo nekako shvatile i sjele pred ekran kao u Cinestaru (samo su nam još kokice falile) i imale što i vidjeti:
Ovako je to izgledalo. Scena prva - otključavam agenciju (agencija je sva u staklu). Ništa mi ne ispada iz torbice. Scena druga - u daljini se vidi kako dolazi autobus i kako se moja stranka iskrcava i dolazi u agenciju. Razmjenimo par riječi i ja trčim pred bus. Gospođa gleda zamnom, malo se ogledava po agenciji i KREĆE IZA PULTA. Međutim, u tom trenutku se pojavljuje čistačica i gospođa se vraća. Ponovo gleda van prema meni. Čistačica odlazi u jednom trenutku napuniti kantu vodom i gospođa kreće u akciju. Obilazi čitav pult i dolazi do mog šaltera. Uzima mi novčanik iz torbe, vraća se na svoje mjesto. Sprema moj novčanik u svoju torbu koja se nalazi na pultu. Za par sekundi ja se vraćam i ona još punih pet minuta MRTVA HLADNA priča samnom i onda izlazi!
E sad vas neću tlačiti s opisom razgovora s policijom, firmom koja je postavila video nadzor, nadređenima u firmi koji su morali biti upoznati s događanjima i činjenicom da će agencija biti neko vrijeme bez video nadzora jer je policija zaplijenila video materijal...
Ali priča ovdje ne završava. Kako sam ja ipak odlučila nakon svega otvoriti bolovanje (jer u međuvremenu sam se razboljela k'o pas a još sam i mengu dobila od stresa prije vremena) došla je umjesto mene druga kolegica. A moja draga kradljivica je odlučila doći u agenciju pitati nešto u vezi svoje povratne karte. I kolegice su je prepoznale prema video snimci. I dok je jedna zvala policiju druga ju je zadržavala. A policija je došla u roku od dvije minute. Uglavnom, ova je priznala krađu i odvela inspetore do grmlja gdje je bacila moj novčanik i zaista - pronašli su ga. Čak je previdjela 100 eura u jednom pretincu, a iako smo imali preko vikenda potop od kiše svi su dokumenti spašeni.
I onda su me zvali na policiju da dođem po svoj novčanik. I pitam ja njih nakon svega: "Dobro, zar me nećete suočiti s njom?". A oni kažu da ne smiju. I da mi ne smiju dati niti njene podatke. "A kako ću je onda potraživati od nje obeštećenje, jer potrošila mi je više od tisuću kuna?" pitam ja. I kaže meni inspektor ovako: "Draga gospođo, vi biste se trebali pismenim putem obratiti državnom tužilaštvu pošto je ona strana državljanka. I onda bi vama državno tužilaštvo odgovorilo također pismenim putem. Ali iskreno, ja mislim da vam se to ne isplati. Već sama činjenica da se pronašao novčanik sa svim dokumentima pa još i sa sto eura je gotovo ravna čudu". "Ok" (kažem ja), "ali ona je puna zlata, neka onda skine jedan prsten ili lančić i neka mi da". "Joj gospođo, to bi bila iznuda!". Dakle, ona je u postaji, ja je ne smijem niti vidjeti niti s njom razgovarati, a kamo li nešto drugo. Mogu je samo tužiti, drugim riječima - mogu je poljubiti u guzicu!
I izlazim ja od inspektora kad u hodniku sjedi ona! A ja joj brže-bolje priđem i kažem: "Dobar dan draga prijateljice, da se sad i službeno upoznamo. Ja sam ta i ta, inače samohrana majka koja živi s ocem penzionerom i majkom bolesnom od raka. Nadam se da ste se lijepo proveli s novcima koje ste oteli mom djetetu pa joj nemam ni za kruh. A sad mi lijepo recite koji ćete prsten ili lančić skinuti u zamjenu za 1 100 kn?" A ona će meni: "Ništa neću skinuti, tuži me". Dotle su već zamnom dotrčali inspektori pa sam joj samo stigla reći - "tužit ću te s osobitim zadovoljstvom" (vraga crnoga ću je tužiti, nemam s čim).
Danas u ambulanti gledam kako sestra drži torbu na stolu. Svaki čas je doktorica zove. Pa i ja sam bila barem tri minute sama u njenoj kancelariji. Mogla sam joj ukrasti što god sam htjela. I s kim god pričam, svi se preneraze i kažu - isuse, to će se i meni kad - tad dogoditi, i ja držim torbu gdje stignem.
A onda, još jedna stvar me fascinira. Agencija je sva u staklu. Ljudi stalno prolaze i gledaju unutra. Čistačica se mota po agenciji. Koliko treba hrabrosti ili ludosti da se usudiš obići par metara pulta i ukrasti novčanik? A da ne govorimo da se u dvadeset prvom stoljeću nije sjetila da svaka štala već ima video nadzor, a kamo li agencija. Kažu svi - profesionalka. Da je profesionalka vidjela bi kameru. Pa se pitam, da nije kleptomanka? Pa se jednostavno nije mogla oduprijeti porivu da ukrade. Ili je stvar u onoj staroj narodnoj poslovici da prilika čini lopova.
U svakom slučaju, kupila sam novi novčanik i još posebno jedan mali isključivo za dokumente. A vi žene - gdje držite torbice i novčanike dok ste na radnom mjestu?