Čitam ja tako post naše drage Kinky o tome kako nas svi vole kad smo neuspješni i malo manje nas vole kad smo uspješni, i baš krenem napisati nešto nadasve dubokoumno i učeno kad mi zapne za oko jedan komentar: "odličan post samo malo predug". Malo predug? WTF?!
Nije to prvi takav komentar, često ih srećem. I pitam se kakve su to osobe koje nemaju strpljenja pročitati nekoliko desetaka redaka. Jesu li ikada u svom životu pročitali neku knjigu ili im je sažetak lektire skinut s Neta najduži čitalački pothvat. Pretpostavljam da se radi o vrlo mladim osobama, vjerovatno generaciji moje kćeri, a svi znamo da je to naraštaj kojemu je knjiga na žalost u najčešćim slučajevima nepoznanica i totalno bezvezna stvar. Komunicira se telegrafski, postoji gomila simbola, skraćenica i kombinacija interpunkcijskih znakova, a sve radi čim brže komunikacije.
A pitam se kuda li im se samo žuri da nemaju vremenas napisati dvije prosto proširene rečenice?
Prva stvar koju moja kćer napravi kad uzme knjigu za lektiru je da pogleda koliko ima stranica i jesu li slova sitna ili krupna. Mislim, jasno mi je da su oni elektronička generacija i da je u moje vrijeme (fuck, zaista sam stara kad sam počela sa sranjima tipa - u moje vrijeme) život bio drugačiji, sasvim sigurno usporeniji i manje opterećen. Ipak, kao istinsku zaljubljenicu u knjigu boli me činjenica da ću lakše svom djetetu utjerati metlu nego knjigu u ruku (mission impossible u oba slučaja).
Što se mene tiče, uvijek me veselilo kad bih naletjela ne podulji post. Jer dugačke postove obično pišu ljudi koji imaju nešto za reći. Nema mi gore stvari nego kada odem na nečiji blog jer na naslovnici ime posta jako obećava i onda ustanovim da se čitav post sastoji od možda dvije rečenice ali zato ima masu smajlića, slika skinutih s Neta i spotova s YouTube-a.
Sad, moram priznati da sam ja možda malo "preopširna " osoba (uključujući i fizički izgled, ha ha ha). Moji mailovi, sms-ovi, moja komunikacija msn-om, sve je to za današnja mjerila preopširno. Dok ostali napišu jednu, dvije riječi ja u sekundi složim tri, četiri rečenice. I ispadnem freak.
Imam frenda koji valjda i dan danas misli da je sms poruka telegram pa se svako slovo naplaćuje, uključujući interpunkcijske znakove. Tako da njegove poruke izgledaju kao da ih je pisao Tarzan - sutra kava Maxi 8.
Najviše od svega me živciraju blogovi na Iskri ( da, na Iskrici sam, kao da vi niste samo ne želite priznati). Tamo pak misle da su blogovi chatovi. Napišu rečenicu tipa: Pozzzzz ekipa :-) i onda se u komentarima pozdravljaju, vrijeđaju, prepucavaju.... Samo jednom sam tamo nešto pokušala napisati (i to puno kraće od ovog posta) i prvi komentar mi je bio: "daj se skuliraj, ako misliš ovoliko piskarati idi pa piši knjigu, tko će ti ovo čitati?!"
Naravno da ima izuzetaka, sasvim sam sigurna da postoji jako puno načitanih i elokventnih mladih ljudi, ali ne mogu se oteti dojmu da je sve više ovih drugih.
Osim toga, zapitajmo se kakav primjer dajemo svojoj djeci? Današnji tempo života ostavlja vrlo malo (a u većini slučajeva i nimalo) vremena za čitanje. U najboljem slučaju prelistaju se novine uz jutarnju kavicu. Ne tako davno shvatila sam da nekoliko godina nisam uzela knjigu u ruke i ta me činjenica zaprepastila jer zaista volim čitati. U tom trenutku zaklela sam se da si nikad više neću dozvoliti da se nađem u situaciji da nemam vremena za čitanje.
Kako će dijete naučiti voljeti knjige i čitanje ako nikad ne vidi svoje roditelje s knjigom u ruci?