Prije 14 godina kaže meni svekrva: "Daj mi nabavi neko pašče da mi čuva kokoši (u to vrijeme još sam bila udata i otišla iz Opatije bajne na selo), sve će mi odnjeti jastreb kokošar i podaviti kune i tvorovi. Bilo kakvo pseto, samo da laje i upozori na opasnost". U to vrijeme imali smo njemačkog ovčara, ali on je bio suprugov i moj i držali smo ga daleko od kokošinjca jer su ga kokoši tukle kad je bio mali pa nije propuštao priliku da ih pojuri i malčice pridavi. I uzmem ja Burzu u ruke i nazovem prvi broj u oglasniku i zapičimo muž i ja u Rijeku po štene. Više se ne sjećam koliko ih je bilo, zašto sam baš njega izabrala, sjećam se samo malog žutog klupka.
Riki je sasvim fino napredovao i rastao ali nikako nije lajao što nas je već pomalo brinulo jer kako će obnašati svoju dužnost zaštitara ako ne bude lajao. Međutim, kad je taj prolajao ne samo da nije više prestajao već bi čovjek pomislio da to laje neka šarplaninčina ili doga a ne mali žuti avlijaner.
S godinama, Riki je postao glavna pseća faca u mjestu (da ne kažem u selu jer ako ovo moj bivši sad čita smrtno će se uvrijediti, ali nek oprosti, ako netko u tom mjestu drži kokoši, koze i slične životinje onda je to za mene selo). Zašto je Riki postao svojevrsni celebrity? Pa eto, nije bio baš sasvim običan pas. Izgledom, ništa osobito. Omanji žućkasti pas izuzetno oštre dlake, kraćih zdepastih nogu s prevladavajućim karakteristikama terijera. Ali njegova narav i karakter... Mali, zločesti lajavac. Živina zajebana. Osobito ga se grozio naš poštar. Rikija je bilo praktički nemoguće vezati. Kako god ga vežeš ili zatvoriš on se uspije izvući. Jedno vrijeme sam ga zvala i Houdini. Volio je napadati podmuklo, s leđa i gristi za nogavice (a i pokoji gležanj). Sve je ok dok mu ne okreneš leđa. A onda.... jadna ti majka. Ali žene je obožavao. ne sjećam se da je ikada pokušao ugristi neko žensko čeljade. Naprotiv, bio je drag i umiljat i i mazan. Pravi mali anđelak.
A kakav je tek bio jebač....Čim je malo stasao počeli su se rađati mali žuti psići ne samo u mjestu/selu već i u obližnjim naseljima.
Radijus kretanja bio mu je zapanjujuće širok. Viđali su ga ljudi i po desetak i više kilometara dalje od kuće. Znao si je tu i tamo uzeti godišnji i nestati na par dana. Vratio bi se sa zadovoljnim izrazom njuške, čovjek bi se mogao zakleti da se samozadovoljno ceri.
Često je lutao mjestom ulazeći u dućane i razne ustanove. Mi smo se uvijek pravili kao da ga ne poznamo a cijeli svijet je znao da je to naš pas.
Glavni hobi mu je bio naganjanje šlepera, kamiona , cisterni i autobusa. U nedostatku istih bili su dobri i automobili. Zaletio bi se na cestu i pokušavao gristi gume.
Jednom sam ga pokušala okupati da vidim kakve će biti boje kad bude čist. Rezultat - izgledao je potpuno isto. Osim što se za par sekundi počeo valjati po prašini i pijesku. Pa sam ga ponovo okupala i zavezala za ogradu dok se ne osuši. Lajao je sat vremena bez prestanka i jako se uvrijedio na mene. Inače, on se vodio kao svekrvin pas što znači da ga se nije smjelo voditi u šetnju (jesi ti normalna, nije to gospodski pas, on ima da čuva blago, ti bi mi ga odmah razmazila), da ga se nije smjelo puštati u kuću i da je trebao biti na lancu. Već sam spomenula da je ovo zadnje srećom po njega bilo nemoguće izvesti zahvaljujući tom nekom zadivljujućem talentu da se izvuče iz svih ogrlica, davilica, lanaca, špaga, sajli.....
A bio je i jako talentiran glumac. Volio se zavlačiti u hodnik i kad bi ga potjerali počeo bi jako šepati, stenjati, cviliti i tresti se k'o prut, podvio bi rep i složio facu kao da je na samrti. A mi ga, eto, tako jadnog i nikakvog još i tjeramo.... Ali ako bi se slučajno u tom trenutku pojavio poštar na APN-u ili neka tuđa mačka, poletio bi kao strijela.
S domaćim mačkama se dobro slagao. Jedino bi ih tu i tamo malo pojurio i ganjao onako iz zabave. Uz onaj njegov legendarni cereći izraz. Isto je vrijedilo i za kokoši i patke. Patke je osobito volio uhvatiti za perje na repu i vući ih naokolo. Ali je dobro pazio da ga svekrva ne usnimi.
A bio je i ubojica. Doduše, nikad nismo uspjeli dokazati ali indicije upućuju na to. Nakon našeg nikad prežaljenog vučjaka (koji je misteriozno nestao jednog dana) imali smo još najmanje pet pasa. I svakog od njih bi ili pregazio auto ili bi netragom nestao preko noći. A nisu to baš bili neki glupi psi. Bilo ih je i čistokrvnih i mješanaca i mužjaka i ženki. Svekrva je imala teoriju da je Riki na njih ljubomoran i da ih namjerno vodi preko ceste i tako ih se malo po malo rješava. Isprva mi je ta njena teorija djelovala totalno blesavo i samo njoj slično, ali opet... od Rikija je sve moguće.
Zašto pišem o Rikiju.... zato što je jučer ujutro nakon punih 14 godina moj Riki zatvorio svoje velike smeđe okice. I drago mi je što više ne živim u selu jer ću ga zauvijek pamtiti kao živahno zajebano žuto klupko u poznim psećim godinama i zato što uopće ne mogu pojmiti da ga više nema. Za mene on i dalje laje na poštara i ganja kokoši i spava na otiraču pred vratima tako da se svako toliko netko skoro polomi preko njega.