Iako smatram da sam premlada da bih počela sa sranjima tipa " u moje vrijeme bilo je ovako ili onako...." ne mogu a da ne primjetim koliko se srozala razina profesionalnosti (a na žalost i ljudskosti) u pojedinim profesijama.
Primjer prvi: knjižnica.
Svi donekle pismeni roditelji mojih godina znaju koliko je teško mlađahnim potomcima utjerati knjigu u ruke. Da se razumijemo, pod pojmom "knjiga" ne podrazumijevam udžbenike već prave pravcate knjige "za čitanje" a ne "za učenje". Premda ih je na učenje jednako tako teško natjerati. Čast iznimkama. Pravo je umjeće potaknuti većinu današnje mladeži da pročitaju još nešto osim lektire (a i oko lektire se ratuje s obzirom na činjenicu da se čitanje lektire kod većine svodi na skidanje podataka s interneta). Nije bitno što se radilo o tankoj knjižici od svega pedesetak stranica, ali moje dijete konačno je samoinicijativno pročitalo pravu pravcatu knjigu! Pa je istu krenula odgovorno i pošteno vratiti. Zajedno s još dvije knjige koje sam ja posudila na njeno ime jer na svoje ne mogu više od tri. I još sam joj dala popis od nekoliko knjiga nek zamoli knjižničara da joj pomogne naći ih na policama.
I dolazi tako moje dijete s još jednom prijateljicom u knjižnicu. A knjižničar neki mrzovoljni tip u ranim tridesetim godinama. I "čuje" se na češnjak. Što je u čitavoj ovoj priči najmanji problem. I moje dijete kulturno pozdravi i kaže :"Dobar dan,evo vraćam knjige". On ih uzima, pogleda datum i kaže: "Nije valjda da si ih baš sve tako brzo pročitala?!" "Jesam, nešto ja a nešto mama" odgovara moje zlato. "Možeš mislit'..." posprdno odgovara on. Srećom, moje dijete nije na svoju majku jer mene u njenim godinama bi obeshrabrio njegov umiljati nastup pa je upitala : "Lijepo vas molim ako biste bili tako ljubazni da mi pomognete pronaći neke od ovih knjiga za mamu". I stavi mu pod nos popis. On ga uzme praktički s dva prsta kao da je kužan, preleti pogledom i frkne nosom: "Šta mama ne zna autore? Na tom mom popisu od šest knjiga nisam navela autora dvije knjige. Ne zato što ih nisam znala nego zato što mi niti na kraj pameti nije padalo da ih uvaženi gospodin koji je po svoj prilici studirao književnost (barem pretpostavljam da je to uvjet za takvo radno mjesto)ne zna. Radilo se o knjizi "Crnci u Firenci" Vedrane Rudan i legendarnom i već godinama planetarno megapopularnom klasiku SF žanra "Vodič kroz galaksiju za autostopere" Douglasa Adamsa. Eto barba knjižničar. Mama ZNA autore.
I što je bilo dalje, moje dijete je reklo : "Dobro, ništa onda, hvala svejedno" i okrenula se i krenula prema izlazu. A knjižničar je dobacio za njom: "A šta nećeš potražiti knjige?" A ona se okrenula i pogledala ga onim svojim krasnim plavim okicama i rekla: "Ne, doći će mama sama. Kad netko drugi bude radio a ne vi".
Sad dolazi onaj dio: u moje vrijeme..... Elem, u moje vrijeme tete knjižničarke ne samo da su znale sve moguće i nemoguće autore, ne samo da su osobno pročitale svaku knjigu izloženu na polici, nego su i pratile što koji član najviše posuđuje pa su preporučale knjige za koje su smatrale da bi nas mogle zanimati. I da ne spominjem činjenicu da nisu smrdjele na češnjak. A u "moje vrijeme" jako puno se čitalo. Nije bilo interneta, kompjuteri i video igrice bili su u začetku. Kad bi ja bila knjižničarka u današnje vrijeme smatrala bi da je jako važno da pridobijem makar i jedno dijete da zavoli knjige i čitanje. I shvaćala bi da je od ključnog značaja prvi djetetov susret s gradskom knjižnicom. I da je neki roditelj vjerovatno uložio puno truda da zainteresira svoje mladunče za knjige i čitanje i nastojala bi da se to isto mladunče osjeća dobrodošlo i da zna da sam mu na usluzi i na raspolaganju za bilo kakvu pomoć i savjet.
Primjer drugi: bolnica
Kad osoba oboli od raka to je strahovit šok ne samo za nju nego i za obitelj. I kao da bolest sama po sebi nije dovoljno strašna još su bolesnici na pojedinim odjelima izloženi šikaniranju i uznemiravanju. Neću sada ići u širinu i lamentirati o tome kako nam je zdravstvo u rasulu, kako se sve svodi na onu staru dobru narodnu - koliko para toliko muzike i slično jer, ruku na srce, čitava država nam je takva. Da ne bi ispalo kako samo ružim imam i primjer za pohvalu. Riječki klinički bolnički centar. Tri žene operirale su tumor na debelom crijevu. Dr Marko Zelić, liječnik za svaku pohvalu. Mlad, ljubazan, požrtvovan. Jako pazi na svoje pacjente, uvijek ima vremena za razgovor i s pacjentima i s rodbinom i uvijek ima neku lijepu riječ. A jako naporno radi. Jer liječnika je malo, a bolesnika jako puno. Sa vizite trči u operacionu salu. Nakon operacija trči u polikliniku gdje je dežuran jednom ili dvaput tjedno za ambulantne preglede. Ako iskrsne neka hitnoća ponovo trči na odjel. A uza sve to ima vremena npr osobno otići provjeriti je li napisano otpusno pismo za pacjenta. Pohvalu su zaslužile i sestre na odjelu. Barem one s kojima sam bila u kontaktu. Kako je vrijeme gripe, posjete su zabranjene. Ali ipak su nas puštale na 5 minuta da odnesemo čisto rublje našim najmilijima i malo ih vidimo.
Nakon vađenja šavova na odjelu i razgovora s preljubaznim doktorom koji je poslao sestru da nam pokaže gdje je dnevna bolnica ono što je slijedilo bilo je nešto sasvim drugo. Sestra nas je diskretno upozorila da se pripremimo na jaaaaaaako dugo čekanje. I to je naglasila nekoliko puta. Što je već trebao biti alarm za uzbunu. Naime, da pojasnim situaciju. Nakon vađenja šavova i razgovora s liječnikom pacjentice su trebale ići u tu tzv dnevnu bolnicu da se upišu za kemoterapiju. Mislim da svi jako dobro znate što je kemoterapija i za koju bolest se propisuje. Znači, nije im trebao nikakav pregled niti razgovor s liječnikom. Trebala im je sestra samo uzeti osobne podatke i dati im papirić na kojem piše koje sve preglede treba obaviti prije terapije. Dnevna bolnica je jedna mala prostorija. Nabrojala sam petnaestak ljudi, možda i manje. Što uopće nije puno za jednu bolničku čekaonicu. Nasred te male prostorije nalazi se pisaći stol gdje uvažena sestra ordinira. Dakle, tri žene koje su operirane od karcinoma, dvije blizu 60 i jedna preko 70 godina, koje su od ranog jutra na nogama, koje su čekale već na odjelu preko sat vremena jer je doktoru iskrsnula hitnoća (za što se ispričao iako za to nema potrebe), koje znaju od čega boluju tako da su i umorne i slabe i tužne i očajne i prestrašene... Sestra s odjela dovodi ih u tu prokletu dnevnu bolnicu i pita svoju kolegicu piskaralo smiju li pacjentice otići na kavu ili wc (s obzirom na to da će dugo čekati). Ova odbrusi:"Ni govora!" Što bi svaki normalan čovjek protumačio tako da će ih onda vjerovatno ubrzo pozvati. I nakon toga čekaju PUNA TRI SATA! Dok svi pacjenti nisu došli na red za pregled. Ponavljam, njima uopće ne treba pregled, treba im samo uzeti podatke. Još jedna napomena. Prostorija je mala tako da nema puno sjedećih mjesta, temperatura je valjda 40 stupnjeva. Zagušljivo za krepat'. Konačno, uspjele su i sjesti na tvrde neudobne stolice. Sestra, u daljnjem tekstu - kobra, bez prestanka maršira prostorijom, ulazi i izlazi, sjedne niti minutu za stol pa se opet diže. Telefonski kabel iščupan iz zida. Visoka, crvenokosa, vrlo glasna. Nakon dva sata čekanja jedna od gospođa gubi živce i pita:" Oprostite, niste nam dali niti na wc, da li se zna koliko ćemo još morati čekati da nam uzmete podatke?" Ajme ljudi moji, da vidite koji pakao je nastao.... Kobra beči oči i urla: "Pa dobro što vi mislite! Niste vi ovdje jedini pacijent, vidite da imam pune ruke posla, nemam osam ruku!" "Ali gospođo, prošla su već više od dva sata, da ste svakih pola sata samo jednoj od nas uzeli podatke već bismo bile gotove, mi ne trebamo niti pregled niti razgovor s liječnikom". Naravno, odmah su se i ostali pacjenti ohrabrili i počeli i oni protestirati. A kobra će teatralno:" Hoćete li više prestati?! Vi mene zlostavljate! Zvati ću šefa!" Pacjenti: "Kakav je to način, mi smo bolesni ljudi, nećete vi na nas ovako vikati, bolje da ga sama zovete nego da vam ga mi zovemo." Kobra: "Ako se smjesta ne umirite zvat ću službu sigurnosti da vas izbaci odavde!" Na to su pak svi skočili i da nisu bili onako jadni i bolesni mislim da bi je bili zadavili.
Pacjentica:"Slušajte vi, mi smo ovdje od rane zore, dolazimo ravno s odjela, nismo ni jeli ni pili niti na wc išli, imamo temperaturu i loše nam je a vi se ovako ponašate prema nama kao prema kriminalcima. Još ne smijemo ni pitati vašu visost koliko ćemo čekati. Pa da je čovjek najzdraviji ne bi ovo izdržao." Kobra: "A što vam ja mogu, tko ne može izdržati neka ide kući." I odmaršira opet nekud. Nakon deset minuta vraća se i konačno sjedne za stol i počne im uzimati podatke. Pošto je prostorija mala, svi su natisnuti oko stola. Odjednom histerično drekne:" Dobro, pa hoćete li se više maknuti od tog stola?! Pa ja ovdje uzimam osobne podatke, to su intimni razgovori (intimni, a tako glasno govori da se do portira na ulazu u bolnicu čuje)!" A kamo da se maknu ljudi kad je stol nasred sobice? Uglavnom, uzimanje podataka trajalo je 10 minuta za sve tri gospođe zajedno, i pitam se zašto su morale čekati više od tri sata teško bolesne i operirane za to? Druga je stvar kad se čovjek naruči za pregled pa dođe od kuće i već je pripremljen na čekanje. Pa ako treba čekaš cijeli dan. Ali zar se tako razgovara s teškim bolesnicima? Zar se tako razgovara s bilo kojim ljudskim bićem? I kakva je ona to važna osoba da se tako kurči okolo i uzima si za pravo da bude osorna i drska i bezobrazna, obično piskaralo. I takvo iskompleksirano govno nešto izigrava. Ima uredsko radno vrijeme kao da je tajnica i nema ljudski život u rukama i veliku odgovornost kao kirurg ili bilo koji drugi liječnik. Meni je jasno da na neke stvari oguglaš i očvrsneš kad ti je to profesija, da ona svaki dan gleda teško pa i na smrt bolesne ljude, ali to ne znači da ne mora imati ni mrvicu ljudskosti (ako već nema kulture i odgoja). Uostalom, vidi i dr Zelić puno gorih stvari od nje kad otvori čovjeka na operacijskom stolu ali je svejedno pun razumjevanja i topline i sućuti i pažnje, a malo je jača faca od gospođe Kobre.
Bilo bi takvih primjera još milion. Na žalost, sve više onih za pokudu a sve manje onih za pohvalu. Žalosna je činjenica da je stanje u društvu tako loše da nas iznenađuju situacije kada netko obavlja svoj posao onako kako treba pa smo u toj mjeri ugodno iznenađeni da osjećamo potrebu da tu osobu javno pohvalimo. Obično takvi ljudi nakon pohvale skromno odvrate - dajte, nema potrebe, uostalom to mi je posao. Eto, društvo nam je u takvoj banani da nas čude situacije koje bi trebale biti normalne. Znaš. ona službenica u banci je bila tako ljubazna...... ona prodavačica mi je povadila sve moguće majce s polica a samo sam malo htjela pogledati..... liječnik me potapšao po ramenu i rekao mi - držite se, izliječit ćemo mi to.....
Znam ja jako dobro kakva su vremena i da nije lako raditi s ljudima (uostalom, i sama sam zaposlena na takvom radnom mjestu), znam da nas ima svakavih, znam i to da većina ljudi ne radi ono što voli i želi nego ono što su nekako uspjeli naći. Sve to stoji. Kao da sam ja htjela raditi to što radim. Kao da meni ne dolaze u agenciju svakavi ljudi. Ali isto tako, nije meni stranka kriva što nisam uspjela dobiti posao u kancelariji nego moram raditi na šalteru za skoro pa minimalac. Isto kao što nije kriv pacjent što je liječnik morao odraditi duplu smjenu jer je stanje u zdravstvu takvo kakvo jest.