Marina je kao hipnotizirana stajala pred nedovršenom zgradom. Novogradnja od betona i čelika na suncu je zračila nekim prijetećim odsjajem. Ništa je nije moglo pripremiti na ovaj šok, kad se prvi puta suočila sa zgradom koju je sama projektirala. U početku su to bili tek brojčani podaci, izračun statike, nacrti i CAD program, kojim je kao lego-kockama gradila buduću zgradu na ekranu. Noćima nije spavala, pokušavajući prema suprotstavljenim zahtjevima naručitelja, vlasnika arhitektonskog studija gdje je bila zaposlena i konzorcija izvođača radova, pomiriti nepomirljivo. Konačno je uspjela i svi su joj čestitali, zadovoljni nacrtima i dizajnom. Uskoro je projekt predan izvođaču, povelika faktura ispostavljena i u ekspresnom roku naplaćena, a provizije podijeljene u restoranu s ciganskom glazbom u Kopačkom ritu. Marinu je vlasnik firme tek potapšao po ramenu i rekao kako se nada da će i ubuduće imati tako dobra idejna rješenja. I tu je za sve priča bila završena. Osim za Marinu.
Kad je prvi puta iz radoznalosti otišla pogledati gradilište, učinilo joj se da nešto zlokobno izviruje iz svježe iskopanih temelja na kojem je tek trebala niknuti zgrada. Zavrtjelo joj se u glavi i učinilo da netko šapatom ponavlja njezino ime. Osvrtala se, ali nikog nije bilo u blizini. Previše posla, boravka u zatvorenom – pomislila je i ubrzala korak. Iako izgledom krhka i sitna, s delikatnim, prozirnim prstima i tijelom koje oblači na dječjim odjelima trgovina, Marina je odlučna i hrabra djevojka. Samohrana majka s tek navršenih trideset godina koja na leđima vuče obaveze i brige za sebe i dijete, posao i kredite, svoje boležljive roditelje. Odnedavno se stara i o muževim roditeljima. otkad je on proljetos poginuo u saobraćajki. Još od malih nogu nema razumijevanja ni vremena za strah. Pa ipak, zgrada koju je projektirala i koja polako, kao kancerogeno tkivo, raste uz Dravu, neobjašnjivo je privlači i užasava istovremeno.
Dok zgrada nije izrasla do trećeg kata, nije mogla točno odrediti što s gradnjom nije u redu. Onda je odjednom počela primjećivati čudnu zakrivljenost fasade, kad bi zgradu promatrala pod određenim kutom. Činilo se kao da se potporni zidovi zgrade savijaju kao od gume, a zgrada kao da diše. Ili se napreže, kao da će kihnuti, možda prsnuti na kraju. Naravno da nikome nije mogla povjeriti svoje sumnje. I njoj samoj sve je zvučalo suludo i paranoično, ali je sve objašnjavala vlastitom iscrpljenošću projektiranjem i strahom da projekt neće biti prihvaćen. Odlučila je da više neće šetati obalom u smjeru zgrade. Ići će na suprotnu stranu, prema pješačkom mostu, prema promenadi, klupama i dokonim šetačima. Nije pomagalo. Dok je šetala, morala se prisiljavati da ne okrene pogled prema zgradi, koja se iza Rokove crkve već formirala na horizontu.
Uzela je par dana godišnjeg, uz ispriku da je iscrpljena i da se želi odmoriti prije novog projekta. Direktor nije imao ništa protiv.
– Uzmite cijeli tjedan – rekao je velikodušno. Začudilo je, jer se obično morala s njim svađati oko jednog jedinog dana izostanka, kad bi morala odvesti dijete liječniku ili kad bi u vrtiću vladala gripa, kao sada.
Tjedan se dana Marina prisiljavala ne razmišljati o zgradi, koja se polako otimala njezinu projektu i rasla u nekim čudnim oblicima. Kao kad imela preuzima zdravo stablo, polako mijenjajući fizionomiju krošnje, puzeći u malenim grmovima prema nižim granama, prijeteći da proguta i osuši svog domaćina. Samo je ovdje zloćudno tkivo zgrade raslo iz temelja prema visini, šireći se sa svakim novim katom, svakom lođom, balkonom ili stubištem. Marina bi s užasom u glavi uspoređivala vlastite nacrte, koje je do zadnjeg i najmanjeg profila znala napamet, s čudovištem koje je izranjalo na gradilištu. Najčudnije je bilo to što nitko od brojnih radnika, nadzornika gradnje i povremenih kontrola iz Zavoda za prostorno planiranje nije vidio ništa neobično na zgradi.
Nekoliko je puta ugledala kako upiru prstom u pojedine točke na nacrtima. Ponadala se da je metastaziranje otkriveno. Ipak, radilo se tek o banalnostima oko horizontalnih serklaža, međukatnih konstrukcija i nadvoja, a nakon dogovora gradnja bi se nastavljala ubrzanim tempom.
Marina je slabo spavala, uvjeravajući samu sebe da je normalno da arhitekt brine oko vlastitog nacrta. Nije željela da se zgrada jednog dana sruši, a ona završi u novinama. Ili zatvoru, što je isto bilo moguće. Na kraju nije izdržala. Svoje je sumnje u neispravnost gradnje povjerila direktoru. Pažljivo je saslušao, a zatim uzeo telefon u ruke i nazvao glavnog inženjera gradnje. Kratko su razgovarali.
- S nacrtima i zgradom je sve u redu, - rekao je ljubazno, ali s dozom podsmješljivosti u glasu.
- Uostalom, nacrti su prošli verifikaciju, projekt smo naplatili i nije nas briga što se dalje događa s gradnjom. To posebno važi za Vas, Marina. Zamislite dokle bi nas dovelo da o svakom nacrtu i dalje nastavimo razmišljati. Uskoro ću za Vas imati nov projekt, pa trebate imati bistru glavu i biti neopterećeni prijašnjim dizajnom.
Marina je čvrsto odlučila poslušati direktorov savjet. Danima više nije mislila o zgradi, sve dok jednog dana nije poslom morala na tu stranu. Odlučila je provjeriti kako napreduje gradnja. Zgrada je dostigla završne katove, još više udubljena i nekako savijena u obliku zavojitih stuba na ovom nagnutom tornju, kao u Pizi. Gledana sarazličitih strana, zgrada se gibala kao crv na suncu, a ostavljeni se završeci armatura uvijali pred fokusiranim Marininim pogledom. Bili su kao živi pipci ogromne hobotnice s dna oceana.
U smiraj dana dok se sunce ljeskalo u Dravi, zakoračila je na opustjelo gradilište. Betonski kostur podzemnog parkirališta zgrade podsjetio je na prašnjavi skelet dinosaura, kojeg je vidjela obješenog o strop u muzeju. Pažljivo je zakoračila, zabilazeći hrpe građevinskog otpada i šute. Mora pripaziti na svoje jedine dobre cipele.
Zgrada je bila tiha, ne javljajući se. Nije čak mogla čuti niti vlastite korake. Kao da je zgrada uzela dah i pritajila se, gutajući pri tom i zvuk koraka po prašnjavom betonu.
S rastućom nelagodom, ali i odlučnošću da se suoči s vlastitim strahom, Marina se uspinjala stubama prema prvom katu.
Odjednom je začula prigušeno mrmljanje i glasove. Činilo se kao da dolaze iz velike udaljenosti. Dok je hodala, žamor se pojačavao i nestajao, kao kad grupe posjetitelja u muzeju ubrzano slijede vodiča, u strahu da ne zaostanu, da stignu vidjeti sve izložbene prostorije i sve eksponate. Marina je ubrzala korak, ali glasovi su bježali pred njom. Sad je već skoro trčala kroz prazne prostore s lukovima i vertikalnim serklažima. Glasovi su se miješali, pojačavali. Na tren bi bili skoro na granici prepoznatljivog, a Marini su na vrhu jezika bili izgovoreni pojmovi na tuđim jezicima. Zvučali su začuđujuće poznato.
Znoj ju je oblijevao dok se trčeći penjala nedovršenim stepeništima, skretala u prostorije s pregradnim i ispunskim zidovima od blokova i opeke. Na spojevima, s njih se cijedio bitumen. Podsjetio je Marinu biblijske priče o Babilonskoj kuli, koju su ljudi gradili do neba kako bi dostigli zvijezde i vidjeli što Bog radi na nebesima. Baka joj je često pričala ovakve priče i na kraju ih uvijek začinila poukom. Samo se maglovito sjećala ove bajke. Još kao djevojčica bila je zaljubljena u gradnju i arhitekturu. Znala je da će to studirati i time se baviti cijelog života. Dok je baka pričala, suprotstavljala bi joj se primjedbama, kako u davna vremena ljudi nisu imali prenapregnuti beton i čelik koji omogućava petstometarske zgrade pod oblake. Kako bi se Babilonska kula od kamena i cigle srušila i raspala. Da su ljudi u davno doba najvišu građevinu, Keopsovu piramidu, izgradili tek u visini od sto četrdeset metara. Pa ipak, zrnce je sumnje bilo posijano. Željela je jednog dana graditi najvišu zgradu na svijetu.
Ova je zgrada bila projektirana za osam katova, a činilo joj se da se penje satima. Svejedno, glasove nije uspijevala dostići. Pitala se koliko još ima katova? Koliko ih je već prošla? Vrijeme se oteglo u spirali koja nije, baš kao ni zgrada, podlijegala normalnom računanju vremena, prostora i visine.
Cipele su bile razderane, ali ona više nije marila. Noge su joj bile izranavljene, a prsti krvavi od hvatanja za oštre betonske rubove. Prešla je točku u kojoj se bojala. Za njom je uslijedila točka u kojoj je razmišljala o odustajanju i povratku u prizemlje. Sad je tjera urođena tvrdoglavost i rastuća netrpeljivost prema zgradi. Kao nekom živom, zlom biću. Tjera je radoznalost da sazna tko su ljudi čije glasove čuje. Konačno, kakvo se čudovište porodilo iz njezinih nevinih nacrta?
Na svom, čini se beskrajnom putu prema gore, Marina već prepoznaje betonske i čelične profile. Sve je sigurnija da je ovim hodnicima već prolazila, iza ovog zavoja već skrenula. Kao da je u nekom suludom, betonskom labirintu bez kraja i konca. Još samo ovaj kat, još samo ovaj krug, ponavlja uporno sama sebi u bradu, znojeći se obilno i brišući okrvavljenom šakom zamrljano lice.
Glasovi se gube, vraćaju, pojačavaju. Rasprava i žamor na stotinu poznatih ali neprepoznatljivih jezika ječi u glavi i šuplje odzvanja koridorima zgrade. Zgrada stenje, mljacka i podriguje, kao čudovište koje proždire ostatke ulovljenog plijena. Marina podiže pesnicu prema nezavršenim stropovima i urla:
- Mene nećeš progutati!
Još samo jedan kat, još jedan niz hodnika i onda će se odmoriti. Vlastite nacrte koje je od prizemlja stiskala u oznojenoj ruci, davno je već odbacila. Više ionako nema što uspoređivati. Imela se odavno pretvorila u zloćudni tumor koji ne samo da je progutao zgradu, nego sam od sebe raste i juri prema nebesima.
Marina vjeruje u jedno - zgrada jednom mora doći do kraja. Ako već više neće vidjeti prizemlje, tlo, pa čak više niti Zemlju, barem sad ima šansu dostići nebesa. Suočiti se licem u lice sa Stvoriteljem. Pogledati mu u oči i zapitati -Zašto?
Oznake: zgrada
|
