< | lipanj, 2022 | |||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | 3 | 4 | 5 | ||
6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 |
13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 |
20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 |
27 | 28 | 29 | 30 |
Kako je Morana Hadžimulahasanibrahimomerbegović preživjela rat, nije mi u detalj poznato, ali oduvijek sam naslućivao istinu. Znam samo da je bijeg od ratnih bubnjeva nikad nije odveo dovoljno daleko da se ne sjeća, da blagorodnim zaboravom kao crnim pekmezom od šljiva, gustim, neprozirnim, ljepljivim na dodir, prekrije svoje rane. - Nisam ja kriva što mi prezime ima 30 znakova! - rekla je Morana ogorčeno na šalteru HZZO. Oči su joj bile kao dvije do crnila tamne trešnje, kao kolobari dojki usahle nerotkinje, kao šeboj u ševaru, ili kako bi pijevac zapjevao, kao-kao-kao kakao. Blazirana službenica s druge strane stakla nije čitala ništa osim Glorije, pa joj ova bogohulna misao nije mogla pasti na pamet, ali meni, meni koji sam s brojem 84 čekao na red, jeste. Čitao sam Pavića i odmah prepoznao tu dirljivu sjenu gorčine koje je Morana neuspješno prikrivala maskarom i sjenilom u boji kože, koja je bila kao dehidrirana marelica. Kao kajsija, ispravio sam se nesvjesno, pomišljajući na prokletstvo Moraninog iskustva izbjeglice iz Bijeljine, sad u Republici Srpskoj. Ima li gore nego kad se rodiš na krivom mjestu, u krivo, ratno vrijeme? Kao da je ikad dobro vrijeme za roditi se na Balkanu, rekla je moja baba, prepričavajući poznatu onoratnu pripovijest o nasilnom pokrštavanju turčadi i srbadi u Endehaziji. - A koji ste vi bili? - ne jednom su pitale babu njezine nove prije iz Staračkog doma, u kojem je čekala da je Bog konačno uzme sebi u krilo. Znam Moranu oduvijek i pred mojim se očima godinama pretvarala iz cvijeta u bodljikavo trnje, iz trnja u gorki pelin, pa otrovni bršljan. Lijepa, ali neprobavljiva, okarakterizirao ju je zajednički poznanik, koji je s njom podijelio više od kruha, pogače i rođendanskog kolača u firmi. Otkad je znam, a znam je oduvijek, Morana je pisala pjesme. Nekad su to bile djevojačke o snovima i zaljubljivanju, drugi puta, opet, o težini samoće po kubnom centimetru samačkog stana, pa o gorčini prezrele ljubavi koja ne završi brakom i slapovima riže za sreću preko ramena. Nekad su te pjesme vrištale kao da su joj vrane popile mozak, iskljuvale dušu i ulile crnilo u sve pore u koži iznad vrata, gdje su se legle pahuljaste bijele dlačice a snomorice pritiskale iza ponoći. Još jedna besana noć uz čokoladu i noćni program na radiju. Morana, tko još sluša radio, sto puta sam joj prigovorio, nudeći piratske filmove s hepiendom, uzaludno. A nije joj prezime imalo 30 znakova, izbrojao sam točno 33. Kao Isusovo magare! Kao trideset-i-tri-ti-boga-poljubim, psovala je i bogohulila, a već sljedeći dan okajavala, dajući prosjakinji na uglu dvostruko kovanica za pokoru. Jednom je kolegi iz ureda, koji ju je iz dosade podbadao oko krivog prezimena, objašnjavala tu nezgrapnu kovanicu na koje je njezin đedo bio toliko ponosan. -Svima sam halalila, samo onima u Bijeljini nikad! - zajapurila se u licu, pa nastavljala tiradu oko prezimena. Hadži je za one koji su išli na hadžiluk, k'o moj đedo. Mula je bio jer mu je predak bio vjeroučitelj. Hasan i Ibrahim bila su dva pretka, sve Alahova imena. Omer je bio beg, a beg nije cicija! Šeretski bi namignula i zaključila raspravu. No, štogod govorila, kako god objasnila, prezime joj je ostalo predugačko i teško se pamtilo, pa smo je kraće svi zvali - Hadži Morana. A onda su došli najnoviji američki ratovi na Bliskom istoku, pa je 'hadži' postalo pogrdno ime za sve muslimane, za turbandžije, teroriste, Iračane, Afganistance, dinamitaše, Alkaide. Za sve koje je trebalo zatući, najbolje na daljinski, bespilotnom letjelicom. Morana još ne zna, ali neće joj prezime od 33 slova doći glave, već sudbina njezinog imena. Zato po našoj firmi ljude mori glad, žeđ i ljubav, a djevojke su mahnite. Sve, naravno, traže vječnu ljubav, a kad je ne nađu, muškarce ostavljaju ispunjene tugom i neodređenim nedostajanjem koje se ne da utažiti. Zato Morana često sanja da iza ponoći sjedi na grudima djeci i dojiljama, pa na odlasku, u vjenčanici od snijega, okiva prozore i šara po staklima. Onda se budi, kuha čaj od majčine dušice i u samoći svog stana grize cerove mladice s korijenom. Moranu sve manje prepoznajem. Koja je ona? Čija je? To sad više nije važno i sve je teže uloviti je u snovima. Trebalo bi jaje zavezati koncem, pa ustima hvatati da je uloviš. Ili jednom, kad je smoriš, na groblje odnijeti jabuku sa utisnutim novčićem. Tako se love snovi u Morani, tako se veže sjeverac u krošnjama. Oznake: morana, Hadžimulahasanibrahimomerbegović, vjetar u krošnjama |