Dok plivam, umor se iz mišića izlijeva u more. Valovi me udaraju u lice, a zatim miluju po leđima na odlasku. Ne posustajem, a svaki moj novi zamah vodi me bliže cilju. Kad konačno uspijem, bit ću prvi čovjek koji je preplivao sve oceane svijeta oko zemaljske kugle.
Dugo već nisam razmišljao o tome, kako je sve započelo. Prije desetak godina, ne znam više točno, sa obale sam bespomoćno promatrao utapanje djeteta u trajektnoj luci. Bio sam mu bio najbliže, ali se od šoka nisam mogao pokrenuti. Nekoliko je prolaznika ubrzo skočilo u vodu, uzalud i prekasno. Neki ljudi takav prizor uspiju zaboraviti. Ja nisam. Kriv sam za blokiranu svijest i udove od olova. Tada sam se zavjetovao, da ću preplivati sva mora i oceane i obići svijet.
Ne sjećam se više, kad sam točno krenuo na put, tek znam da jednostavno moram nastaviti. Mjesecima sam u vodi i koža mi bubri i otkida se u velikim krpama. Komadima vlastite kože mamim radoznale ribe, pa njihovim tijelima hranim vlastito. Ne treba mi puno hrane. Ponekad, dok plivam, grgljam morsku vodu u ustima i nakon par sati osjećam sitost. Možda od planktona, možda samoobmanom? More se zna pobrinuti za svoje, a ja već mjesecima pripadam moru. Povremeno se prepuštam morskim brzacima, koji me nose kao slamku, bez vlastite volje i utjecaja. Nikad ne pokušavam odrediti smjer. Tijelo je mehanički stroj, ali mozak je živ, a misli se kovitlaju i sustižu jedna drugu. Razmišljam o svemu i svačemu, o povezanosti, posljedicama, o politici i povijesti.
Razmišljam o kricima galebova koji me drže budnim, o različitim scenarijima života, koje živimo paralelno u našim svemirima. Oni se dodiruju, katkad i preklope na kratko vrijeme, ali nikad ne utapaju jedan u drugi. Baš kao što se ni mora ne miješaju, jer svaki sloj vode, svaka nova masa kruži vlastitim tokovima. Kanarska me struja mazi toplim vodenim krevetom i tjera šest kilometara na sat preko Atlantika, prema Karibima i Meksičkom zaljevu.
Ponekad na putu susrećem brodove, uglavnom tankere i luksuzne jedrenjake. Jedni kao bivoli u savani, ustrajno i bez zastajkivanja ruju more prema svom cilju, dok jedrenjaci često skreću s vlastite rute i zaustavljaju se, a njihovi me putnici časte svojim pričama i društvom. Hranu najčešće odbijam, uz nerazumijevanje i čuđenje ljudi na brodu. Kako razumjeti, da se nepce previše naviknulo na okus mora i sirove ribe? Od ljudskih mi se namirnica diže želudac, a hrana pada teško i stvara kiselinu.
U dobrom periodu, dok mi još stara koža ne počne bubriti i otpadati, ti slučajni susreti s moreplovcima od mene učine privlačnog i zanimljivog sugovornika. Ponekad neki od putnika s brodova plivaju uz mene jedno vrijeme. Tada nas brod i posada slijede kao vjeran i poslušan pas. Neki su od tih kratkotrajnih suputnika privlačne žene. One razumiju i vole more, pa čak i stvorove kao ja. Pokušavaju me slijediti, nagovaraju da odustanem, popnem se na brod, da predahnem. Neke se čak i zaljubljuju u mene, ali moje su veze unaprijed osuđene na propast. Većina njih žele isto - brak, kuću s bijelom ogradom i dva i pol djeteta u prosjeku. Ne mogu im pomoći. One se na kraju vraćaju, mašu mi s palube i okreću brod prema nekoj drugoj morskoj brazdi.
Već odavno ne osjećam ništa. Umor i glad u mojoj svijesti više ne postoje. Onih par sati dnevno, kad me svlada san, plutam oceanom i snovima. Najčešće sanjam kako plivam, pa mi je u snu sve kao i na javi. Ponekad nisam siguran sanjam li, jesam li doista budan. Dok neumorno dižem i spuštam ruke i ramena u zamahu, ne mogu zaustaviti bujicu misli. U glavi vrtim slike i filmove po nekom redoslijedu, katalogiziram i obrađujem područje po područje, period po period. Ponekad me nešto posebno zaokupi, ili nijemi film, Buster Keaton i njegov kameni izraz lica. Kad završim sa cjelokupnom poviješću filma, vraćam se znanosti, filozofiji i religiji.
Smjenjuju se godišnja doba, a ja i dalje neumorno plivam. More me već dobro poznaje, a tijelo se mijenja. Koža je sad dovoljno debela i otporna, više se ne ljušti u slojevima. Svakih nekoliko mjeseci, kad me počne svrbjeti od vrata naniže, češanjem i povlačenjem skidam kompletnu ljušturu. Dok koža i moje staro ‘ja’ tonu ka dnu, obnovljeno tijelo zamahuje prema daljinama, tamo gdje se nebo ulijeva u ocean.
Otkad putujem morskim strujama, naučio sam raspoznavati zvijezde na nebu. Svake noći, između zamaha kroz valove, promatram sazviježđa, brojim meteorite što paraju crnilo neba, crtam u glavi stelarne mape. Kad mi dosadi, u glavi sve pobrišem kao dječje crteže u pijesku.
Više se ne sjećam kamo sam krenuo i zašto. Nije ni važno, dokle god traje putovanje. Puštam morsku sol kroz sve pore tijela i svakim se novim zamahom udaljavam od postavljenog, konačnog cilja. Ako na putu susretnem neki brod, više ne tražim sugovornike. Pratim ih jedno vrijeme i unatoč trudu, uglavnom ne razumijem što govore.
Samo ponekad ulovim i prepoznam riječi, dok pokazuju u mojem smjeru i uzvikuju:
-Pogledaj, delfin!
objavljeno u ediciji "Urbani vračevi: izbor kratkih priča", urednici, Renata Jašek, Ivica Šimić
ISBN13. 9789537966041 zbirka URBANI VRAČEVI u izd. "Slobodne Dalmacije "
|
