Nemojte misliti da smo ih pojeli sve odjednom! Ne, bilo je to polako, s mukom i uz dosta negodovanja s njihove strane, posebno onih koji su izvukli kraću slamku.
Dok ronim kroz potopljeni tunel, trošeći zadnje molekule kisika, kroz glavu mi prolaze strašne slike iz priča o ljudožderima s Anda. Nitko se ne rađa kao kanibal, tješim se, snažno zamahujući rukama kroz ledenu vodu Dunava. Ti nesretnici u snijegu i ledu su nakon avionske nesreće bili prisiljeni jesti tijela umrlih suputnika. Neki se nikad nisu oporavili od tog strašnog šoka, spoznajući ljudsku prirodu na tako okrutan način. Ovdje, pod zemljom, to nije strašno,uvjeravam se, dok mi se pred očima film vrti ispočetka...
...
Naše muško društvo od tri frajera i jednog papučara bilo je već poprilično pijano i prije nego smo došli na Petrovaradinsku tvrđavu. Netko je predložio da momačku zabavu, prije Šandorovog vjenčanja, proslavimo šampanjcem i pišanjem u dalj s vrha tvrđave. Glupo, priznajem, ali tad se nismo mogli sjetiti ničeg ljepšeg i pametnijeg.
Stajali smo na Dvorožnom bastionu, kad smo spazili tamburaše na ravelinu Sv.Katarine, kako sviraju povećoj grupi turista. Ili su to bile maškare, turistička atrakcija koju povremeno organizira gradska uprava? Nemam pojma. Ovdje, na južnoj obali koja tvori poluotok, zvukovi zbog blizine vode postaju čišći, ljepši i milozvučniji, pa sam zato i obratio pažnju na tamburaše. Inače ne volim tu vrstu muzike, ali ove su melodije na bisernicama bile pitke kao fruškogorski rizling.
Uskoro je svirka prestala, pa je Šandorov kum bubnuo kako bi najradije da idemo u obilazak podzemnih rovova i prolaza. Možda pronađemo izgubljeni tunel ispod Dunava, koji vodi na drugu stranu rijeke?
- Može, ali u glineni grob idem samo uz svirku tamburaša!- Šandor je namignuo prema meni, jedinom oženjenom iz grupe. Znao je da znam na što misli.
Rečeno, učinjeno! Tamburaši su pristali, čim smo im pokazali snop novčanica, pa smo se začas našli u tunelu kod Barutnog magacina.
Pod zemljom, tamburice nisu zvučale jako zabavno, ali najgore je ipak bilo s kontrabasom. Rezonacija njegovih debelih žica odbijala se od grafita i zidova od cigle i blata. Jedina zabava bila je ruganje debelom berdašu, dok je teglio mrcinu od instrumenta podzemnim hodnicima, miniranima smećem i fekalijama.
Nakon što smo dvaput prošli pored iste oznake na zidu tunela, shvatili smo da se vrtimo u krug. Tko bi rekao da tuneli predstavljaju labirint i zamku za neoprezne? Pola tamburaša odlučilo je sjesti ispod čudnog crteža nalik malteškom križu, vjerujući da će tu naići neka turistička grupa s vodičem. Ostali smo nas četvorica i isto toliko tamburaša, pa je počela šala - tko će koga u tim mračnim hodnicima, ako se izgubimo i moramo ostati par dana zarobljeni pod zemljom?
Ipak, šale su bile sve usiljenije, a nervoza skoro opipljiva. Svi smo konačno počeli prihvaćati nevjerojatnu istinu - izgubili smo se u podzemlju tvrđave. Paradoksalno, ali jedino je mladoženja bio sve veseliji, kao da je ova neplanirana avantura dio njegove momačke zabave.
Pred novom galerijom s hodnicima, šefa orkestra je odjednom izdalo srce. Samo se naslonio na zid i skljokao na zemlju, a plave vene na čelu i vratu prestale pulsirati. Jedni su predlagali da ga ostavimo kao orijentir za slučaj novog lutanja istim hodnikom. Drugi, brojniji, zagovarali su kršćansku potrebu zakapanja, pa smo počeli kopati blatnjave stijenke hodnika. Bilo je jezivo, jer svi znamo da su u podzemlju tvrđave, za vrijeme njezine gradnje u osamnaestom stoljeću, dnevno umirali brojni radnici od napornog kopanja i izvlačenja zemlje kolicima na površinu. Umrle nisu izvlačili gore, već su ih zakapali u zidove tunela. Ne bojim se mrtvih, samo živih, ali nije mi bilo svejedno, kad god bih dodirnuo hladnu i memljivu površinu.
Svima pomalo sviće, da sve češće skretanje pod oštrim kutom, sve manje oznaka na zidovima galerija i sve niži lučni svodovi moraju značiti samo jedno - umjesto prema površini i izlazu iz labirinta, mi se spuštamo sve niže, sve dublje pod zemlju.
Prirodno, izgubili smo pojam o vremenu. Procjene o tome koliko dugo već lutamo podzemljem, kreću se od par sati do par dana. Tamburaši povremeno odlaze u mrak, tobože da obave nuždu, ali se iz mraka čuje mljackanje. Pretpostavljamo da imaju skrivene krvavice u tamburama i džepovima prsluka.
Postaje sve mračnije i hladnije, pa se grijemo preskačući brojne lokve vode, koje se u nekim hodnicima pretvaraju u prava jezerca. Zbog neprirodno dobrog raspoloženja, pjesme i zbijanja šala kako ćemo zauvijek ostati u tunelima, mladoženja je opet fasovao batine.
Jedno Šandoru ipak moramo priznati – zabavljeni njime, ne primjećujemo kako drenaže i otočići suhog tla postaju sve rjeđi, a jezerca sve brojnija.
Četvrti nivo hodnika očito smo već odavno ostavili za sobom, a naše lutanje nalikuje putovanju ka dnu rijeke. Pred nama se račvaju izgubljeni tuneli ispod Dunava, koji možda vode na drugu obalu. Naravno, skoro sasvim su potopljeni.
- Eureka!- Mladoženja je raskrvavljenih noktiju i šaka čistio od blata jedva vidljivi malteški znak. Samo, ovaj ne izgleda kao onaj prethodni, jarkocrvene boje i oštrih rubova. Ovaj novi je skoren od blata i nagrižen vlagom, a krakovi su mu gotovo neprepoznatljivi.
- Sjećate se malteškog križa i legende? Kad odbljesak Siriusa na nebu baci sjenu na crkveni bastion, pa propadne do malteškog križa - tu je zakopano križarsko blago! Ili ćup zlata? Zaboravio sam.
Nije nam ga se više dalo tući, pa smo ga ignorirali. Uostalom, postoji samo jedan križ, pa bi ovaj novi mogao biti rezbarija neke izgubljene duše.
Ostalo nas je tek dvojica-trojica, nisam više siguran, jer pomalo haluciniram od gladi. U blatnjavim i napola potopljenim hodnicima već odavno nema smeća, otpadaka, čak niti izmeta riječnih šišmiša, a blato koje jedem mi teško pada na želudac.
Jedno sam se vrijeme zanosio mišlju da mogu roniti kroz potopljene hodnike i probiti se do glavnog, koji sigurno vodi na drugu stranu rijeke. Tamo gdje je sunce, hrana i vjetar u kosi!
Možda uistinu buncam u deliriju, ali najgore je bilo kad smo pojeli prvog tamburaša. Svi su se nećkali, nitko nije htio prvi, pa smo, kao u lošim filmovima strave, istovremeno posegnuli rukama i zubima za mesom. Kod drugog i trećeg nije bilo oklijevanja. Kod četvrtog i petog već smo se borili za startne pozicije. Možda mi se pričinja, ali mladoženja je bio najzdravijeg apetita.
Snažno zamahujem rukama prema svjetlu, koje se nazire kroz prljavožutu vodu Dunava. Svjetlost na kraju tunela? Zvuči mi, izgleda, nekako poznato.
Još samo malo, još metar-dva i ja sam na suhom. Zaustavite Dunav i skazaljke stare!
---o---Oznake: Petrovaradin, Tvrđava, tamburaši, Janika Balaš, katakombe
|
