Otet ću te od nebesa
Otet ću te od nebesa i od svih zemljica
i kada me šuma rađa i kad je grobnica
i kada po zemlji hodam, samo jednom nogom
i kada o tebi pjevam, kao nikom drugom.
Oteti od svakog doba, svakog noćnog znaka
skinuti sa svakog mača i zlatnog barjaka
odbaciti sve ključeve, čuvare za spas
jer sam ti u tamnoj noći - najvjerniji pas.
Neka te nijedna nema, pa ni ona Jedna
nijednoj ti muž ne budi, ja - nikome žena
i u zadnji sukob kažem 'šuti!' – nećeš moći
kao Jakob sa anđelom u borbi te noći.
Ali, tek kad svoje ruke stavim ti na grudi
kao kletva je spoznaja - ti ostaješ ti
eterična, miruju ti anđeoska krilca
i kad te daljina rađa, kad ti je grobnica.
Marina Cvjetajeva, 1916.
(prijevod Wall, 2011.)
Marinu sam upoznao davno, a onda smo se povremeno gubili, pronalazili u raznim vremenima,
ljudima, bojama i mirisima. Zadnjih noći me budi pred jutro i na uzglavlju ostavlja požutjele slike kao kletvu.
|