Nakon deset sati vožnje vlakom preko Anda, u sumrak stižemo u Puno, najveći peruanski grad na obali čuvenog jezera Titicaca. Grad ima oko 80.000 stanovnika, a poznat je prvenstveno kao ulazna vrata jezera, te folklorni centar Perúa.
Na karti, Puno je u jugoistočnom dijelu države, na vodenoj granici s Bolivijom, s kojom dijeli jezero Titicaca u omjeru 60:40, koje je najveće/najviše plovno jezero na svijetu i najveće jezero Južne Amerike. Kažu da ono drugo veliko, Maracaibo u Venezueli, nije pravo jezero, jer je spojeno s Atlantikom.
Noć je brzo pala i već nas po mrklom mraku voze do hotela 'Jose Antonio Puno'. Hotel je nov i smješten na par metara od obale, s vlastitim drvenim pristaništem. Svuda su uokolo tisuće svjetala, čak i površina jezera mutno sjaji. Noći su prilično hladne, ali nas uvjeravaju da ćemo se sutra, na izletu po jezeru, kuhati od vrućine.
Na recepciji saznajem da smo s vremenom dolaska u Puno promašili. Velike su poklade u studenom, pa onda u veljači. Festival La Diablada baš je vražji, jer po vjerovanju Indiosa, proslave trebaju umiriti drevne duhove jezera, koji vrebaju u dubinama.
Ujutro, prije doručka, šetam drvenim pristaništem. Uz močvarni dio jezera udomaćile su se ptice, patke i flamingosi.
(hotel)
(močvarna obala)
Za razliku Cusca koji datira još od Srednjeg vijeka, Puno je relativno mlad, kojeg su španjolski okupatori osnovali početkom 19.st. prvenstveno zbog eksploatacije srebra iz obližnjih rudnika Laykakota.
Nemam posebnih dojmova iz samog grada, niti nekih spektakularnih slika. Za boravak u Punu potrebna je, osim dekice za noć, i adaptacija na visoku nadmorsku visinu, ali tu smo muku već prošli. Ulice su šarene, a glavni je trg, pogađate, opet Trg oružja, Plaza de armas.
Novine su tih dana bile pune skandala, korupcije i preljuba, ali ja sam, baš kao i ova Indijanka, samo gledao naslove i slike:
Konačno smo krenuli na samo jezero. Titicaca je u mnogo čemu najveće, a svakako najpoznatije jezero na svijetu: površine od 8.500 kv.km, dugačko dvjestotinjak kilometara, najveće dubine 284 metra/prosječne 135m; u njega se ulijeva 5 rijeka i voda otopljenih glečera.
Prva velika atrakcija Titicace su 40-tak umjetnih, plutajućih jezera, na kojima žive pripadnici naroda Uros.
Legenda kaže, da su u Srednjem vijeku Inke, osvajajući područja Anda, došli i do Velikog jezera, gdje su zatekli miroljubive Urose. Kako su Inke bile veliki ratnici, dobro organizirani u svojim osvajačkim pohodima diljem Južne Amerike, sve pokorene narode aktivno su uključivali u svoje nove osvajačke pohode, slično Rimskom carstvu. Inkama su svi pokoreni narodi morali plaćati poreze, čak i njihovi najsiromašniji podanici, Urosi. Kako nisu imali baš ništa vrijedno, legenda kaže da su ih Inke tjerali da u posude skupljaju uši iz kose i tako barem plate simboličan porez.
Urosi su, s druge strane, bili (i dan-danas jesu) miroljubivi ribari i zemljoradnici, bez talenta za ratovanje, pa su bježeći pred Inkama, sagradili od plutajućeg korijenja i trske improvizirane ploveće otoke za bijeg. Na njima su -prema legendi- pobjegli daleko od obale. Tradicija plutajućih jezera i života na njima održala se do danas. Zanimljivo, ali Urosi govore Quechua jezikom i danas su atrakcija kako strancima-turistima, tako pomalo i domaćima. Na obalu dolaze zbog liječnika i kupnje neophodnih namirnica, ali uglavnom žive od ribe i prodaje suvenira, pletenih od trstike.
Jezera plutaju na debelom sloju istrulog korijenja trske, koje za sebe veže sloj zemlje; kad korijen, vezan za dno jezera istruli do kraja, sloj zemlje sa korijenjem odvaja se od dna i počinje plutati. Urosi na taj sloj svakih tjedan dana stavljaju nove, svježe odrezane snopove trske, koju polažu u cik-cak, pletući novu, suhu podlogu po kojoj hodaju.
Od trske se radi sve: kuće, 'tlo', kreveti; od trstike se plete obuća, odjeća, suveniri...
Na trsci se i kuha, s otvorenim ložištem, pa treba jako paziti da se od kuhanja ne zapali kuća, dvorište i cijeli otočić.
Na otocima su i mini-ribnjaci:
Mene su čamci, koje Urosi pletu od trstike, podsjetili na lijeno klizanje felucca po Nilu, a i oblici imaju sličnosti sa staroegipatskima, čak i sa "Ra II" Thora Heyerdahla.
Još samo da snimim i domaćine na otoku:
A onda nastavljamo premo udaljenim prirodnim otocima na pučini- prema otocima Taquile i otocima Sunca i Mjeseca- Isla de sol i Isla de la luna. To će biti u zadnjem, posljednjem i konačnom nastavku.
|
