< | rujan, 2008 | > | ||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 |
8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 |
15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 |
22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 |
29 | 30 |
Tutnjava mlinskog kola zaglušuje misli, dok zavlačim prste u vrelo brašno što sipi pod prstima. Damari na sljepoočnicama u sinkopama preskaču svaki drugi otkucaj, a kameni žrvnji sudaraju se kao šišmiši, uzbunjeni mojim prisustvom. Nad glavom trošne grede podrhtavaju, naizgled krhke kao paučina što visi i treperi svakim naletom zraka. Odnekud dopire izmaglica i stapa se s bijelom prašinom u zraku. Vodenica vibrira kao živo srce, steže u kontrakcijama, pa otpušta uz lepet krila i novi sudar kamenih žrtvenika. Nesmiljeno srce gnječi i melje zrnevlje i moje vlastite misli, uz grohot i divlje otimanje ledene vode ispod trošne drvene konstrukcije. Nepoznati glasovi u glavi nagovaraju, da se ne opirem. Da se prepustim.Oči mi se priviknu na tamu,pa polako uočavam boje u njihovom začetku, rađanju. Crnilo se razdvaja u nijanse sivog, pa smeđeg i zelenog, a svaka nova dioba geometrijskom progresijom, kao virus pod mikroskopom, rađa stotine novih nijansi do beskonačnog spektra. Rasute dugine boje pretvaraju vodenicu u jato šarenih tropskih ptica, a boje im se rastapaju,sudaraju i vrište. Nekako znam da su boje tek u mojoj glavi, ali se ne opirem. Gledam radoznalo oko sebe, dodirujući prstima svaku novu nijansu. Grimiz, purpur, skrletno, čak se i brašno pretvara u jarko crvenilo. Zaronim šake i prosijavam crvenu prašinu, kao osušenu krv nekog mitskog bića. Vodenica mi diše za vratom,u kontrakcijama koje su i moje vlastite. Konačno spuštam tešku vreću na trošni pod od crvotočnih dasaka, otirem znoj sa čela i kao hipnotiziran prilazim žrvnju. - Skoči! – nečiji hladni dah na vratu mi šapuće. - Lezi, odmori se!- crvena vrelina pod nogama uvjerljiva je. - Pridruži nam se, bit ćemo jedno, bit ćemo zajedno, zauvijek. Netko, nešto uzdahne, a dah zakovitla brašno u vrtlog koji zapleše iznad kamenih kolutova. Kad se crvena prašina slegne, vidim jasnije nego ikada. Još sam tu, ali ruke i ramena više ne bole. Osjećam gipkost u našim gredama, naizgled trošnim, a tako snažnim od mnoštva naših tijela, od našeg stoljetnog trajanja. Ja sam svi oni, vodeničari; kameni smo žrvnji i paučina; slobodni smo u krilima desetina šišmiša. Mi smo vodenica. Puhnemo u crvenu prašinu pod svojim nogama od dasaka, nasmijemo se grohotom svojih vodenih slapova, a onda tutanj smirimo, stišamo do neprepoznavanja. Čekamo na one koji tek dolaze. Na one, koji će nam se tek pridružiti. |