Pred jutro zaboravim zašto se više ne volimo pa je volim
ona uzvraća i grlimo se kao da nam je petnaest onako
nespretno i grčevito čvrsto zatvorenih očiju jer drugačije
je opasno možemo vidjeti stvari kakve jesu možemo se
prepoznati a to nas smjesti na suprotne strane barikade
desnu i lijevu stranu Amazone od obzira i prevelikih
očekivanja kad ruke zabole od uzaludnog bacanja
kamena prema drugoj obali tek da vidim hoću li
dosegnuti iako smo pogledima u dometu u vidokrugu na
horizontu zakrivljene kugle mi smo jedno pored drugog
onda čekam praskozorja kad nam se pridrijema oprezu
popusti njegov osobni oprez padne mu gard pa ispijem
rijeku tiho da ne čuješ srkanje dok u polusnu brojiš
vrhunce nekih davno prevaljenih planina prepješačenih
pustinja stepa prekoračenih u sto koraka i manje hladnih
tundri u kojima stavljaš ruke u rukave prekratkih
mogućnosti dugačke prste nadanja čekam taj nemogući
sat kad se vremenske zone utope u iskričave zore nekih
nepoznatih hemisfera polukugle sjećanja slobodne
ispuštene iz ruku kao baloni koju je neoprezna ruka
pustila prema paperjastim oblacima iz kojih pada
prstohvat nade i ogromni naramci nečega što ima samo
mirise bezrazložne tuge i djetinjastu nadu Zvjezdanih
staza The Next Generation negdje iza ponoći na prvom
programu dok samome sebi čuvam strah i pridržavam
čekanje do pred jutro kad zaboravim zašto se više ne
volimo pa je volim ona mene voli i grlimo se kao da nam
je trideset onako iskusno otvorenih ispitivačkih očiju je li ti
dobro kao meni kaži nasmij se biserno i vidim stvari
kakve jesu ali ne marim jer postoji samo to jutro pred
jutro i ništa drugo ionako nije stvarno osim sljedeće noći
pred jutro ostatak dana provodimo kao zombiji u kućnim
poslovima društveno korisnim grobovima nekim
roditeljdijete obavezama kojima vjerujemo na riječ pojam
da baš tako treba jer tek nam je već četrdesetpeta
iskustvo iz nas govori dubokim glasom a opet
tinejdžerski buntovno jer pobogu nije nam ni pedeseta a
mi čekamo tek pred jutro da pogledamo stvarima u oči
da zaboravimo zašto se volimo u šezdesetoj pred jutro
čekamo da se sjetimo zašto smo se nekad ljutili na
godine koje su od nas skrivale sjećanje na jutra kad smo
se voljeli bez razmišljanja onako s nogu odoka i
strastveno prepuštajući povjesničarima umjetnosti da nas
smjeste u pravi vremenski period grlimo se kao da nam
je petnaest a ruke njih zaboravljamo ostaju hladne i
nemoćne i kost u grlu koju iskašljavamo generacijama s
majke na kćer s oca na sina dok duha svetoga pribijamo
na križ propuštenih prilika bezobzirnih obzira jer drugačije
ne ide atavizme kao svoje repove ne možemo odbaciti u
jednoj generaciji pa se volimo u sjećanjima na jutra pred
jutra kad smo bili mudri jer smo bili mladi i nije nam bilo
važno što dani postaju neprepoznatljivi teško pamtljivi tek
po jutarnjim izmaglicama i satima kad vrijeme ionako stoji
dok se sjećamo kako smo se voljeli onako na prvu loptu
drugi zagrljaj treću sreću neka druga generacija u
zvjezdanim stazama izmaglici jednog jedinog ledenog
daha pred jutro kad je zima na izmaku a led u prstima
prsima kao psima koji nam kidaju meso pred jutro dok
pokušavamo zaboraviti zašto se volimo.
(07.02.2008. lunarna Nova godinaTet)
|
