(putopis)
Konačno prestajem sačekivati godine, kretati im ususret, pogađajući što koja nosi, iza koje se kriju sve razotkrivene tajne. Zagrizao sam još jedan komadić nepoznatoga s kartom na kojoj piše- Viet nam. Cijela vječnost u ogromnoj, čeličnoj ptici koja zaorava široke brazde po nebu od perja i duginih boja, a Kuala Lumpur me dočekuje blještavilom i sjajem, superbrzim metroom i egzotikom Dalekog istoka. Nasmiješena lica i indijski brkovi, singapurski lavovi s krilima, turbani Sikha i ljepotice bademastih očiju namiguju dobrodošlicom na sunčanu, uvijek nasmiješenu stranu zemljine kugle! Stojim na pokretnoj traci, a svi trče ususret konačnim destinacijama, samo ja znam da sam stigao već onog trenutka kad sam kupio kartu.
U avionu za Ho Chi Min City, nekadašnji Saigon, jedna sredovječna Vijetnamka, još uvijek lijepih crta lica (s grotesknom šminkom iz JC Pennyja), terorizira svog nasmiješenog muža Talijana. Zanima me ova zamjena uloga, mene naviklog na stereotipe poslušnih žena Dalekog istoka. Dekadentni Zapad na djelu ruga mi se ovim bračnim parom, gdje muž poslušno prima upute žene, koja ga očito vodi u posjet domaji i tazbini.
Dok slijećemo, zelene plohe rižinih polja se kao šahovska polja smjenjuju s prljavožutim tokovima rijeka, vijugajući tlom poput zmija na putu ka delti. Zemlja ispod nas je šarenilo boja i reljefa, igre kopna i mora, rijeka i naplavljenih zelenih polja na rubu civilizacije. Na delti Mekonga, Burma i Kambodža su na dohvat ruku. Pružam ih tek da dotaknem vlagu u zraku i uvjerim se kako je nemir ostao u drugoj vremenskoj zoni.
Saigon me dočekuje s 27 stupnjeva i jakna dugih rukava odjednom je mokra, teška i besmislena.Tisuće lica ispred aerodromskog terminala mašu mi i smješkaju se, ali samo jedno ima natpis s mojim imenom. So nice to meet you, kaže ljupka porculanska figurina na dobrom engleskom. Zove se My Ning i bit će moj vodič po Saigonu. Sviđa mi se što je suzdržana i ne obasipa me informacijama. Ostavlja mi, da upijam zvukove, mirise i šarenilo boja megalopolisa s dušom. S osam i pol milijuna duša, točnije. Na ulicama tisuće mopeda, motocikla i nešto šminkerskih, preskupih džipova i širokih Toyota Camryja, kakofonija truba i sirena, u rijekama koje pritječu bez semafora, pravila, policije, sudara. Kolone se ulijevaju jedne u druge, vozači obilaze jedni druge s desna, lijeva, presjecajući put i mijenjajući smjer polako, ali uporno. Na mopedima se voze stari i mladi, kompletne obitelji, cijeli asortiman omanje trgovine. Gledam tri krupne svinje zavezanih njuški i papaka, polegnute u drvenu kutiju iza vozača skutera. Svinje imaju isti pogled nevjerice i pomirenosti, baš kao i ja sam, zaronivši u rijeku koja nas guta.
Hotel je oaza u koju utrčim u potrazi za poznatim, prepoznatljivim. Nasreću, iza ulaštenih, sjajnih recepcija od mahagonija nema neljubaznih lica koja gledaju s visoka na moju iznošenu majicu i iskrzane traperice. Vjerujem osmijesima i srdačnoj dobrodošlici, iako- da se ne lažemo - svi znamo da tu neću ostati duže od jedne noći, niti ću u hotelskom kazinu prokockati tisuće dolara. Nestrpljivo čekam da mi glava dotakne jastuk i znam da će već sljedećeg trenutka biti novi, prvi dan u potrazi za sobom, petnaestak tisuća kilometara od kuće, koju nekad zovem dom.
|
