Kasnio sam na vlak. Do polaska je preostalo tek minutu-dvije, a ja sam teško hodao svojim nezgrapnim, deformiranim nogama, loveći zadnju minutu. Otpravnik vlakova je, pogledavajući na sat, već počeo dizati palicu. Otegnuti pisak njegove zviždaljke označio je polazak, baš kad sam zalupio vratima posljednjeg vagona.
- Oprostite, je li slobodno?- bio sam bez daha kad sam ušao u prvi kupe i stropoštao se na jedino prazno mjesto. Putnici su na trenutak usmjerili poglede prema meni, a zatim se bez riječi vratili svojim zanimacijama. Pitanje je ionako bilo retoričko. Obrisao sam znoj sa čela, spustio torbu na pod ispred sebe i dobro ih pogledao. Djevojčica sa tijelom odrasle žene i čarapicama s medvjedićima preko puta bila je potpuno zaokupljena mobitelom, mršteći se i praveći grimase dok je nekome žustro pisala poruku. Do nje su sjedili muškarac i žena srednjih godina - on je čitao novine, a ona odsutno rukom popravljala savršenu frizuru, gledajući kroz prozor kupea negdje u daljinu. Do mene su sjedile dvije postarije gospođe, očito sestre. Osim sličnih fizionomija bile i veoma slično odjevene: staromodna crna odjeća zakopčana do vrata, redovničke sandale i naočale na uzici oko vrata. Pripremio sam se za dugo i dosadno putovanje bez pravih sugovornika.
Uistinu, skoro da mi je promatranje u tišini draže od razgovora. U konverzaciji ipak morate slijediti neke zadane okvire, kurtoazno se smiješiti i odgovarati na pitanja koja vam ne odgovaraju. Ili trošiti energiju na izbjegavanje odgovora na takva pitanja. Odmah sam eliminirao najstarije i najmlađu putnicu, te usmjerio pažnju na bračni par preko puta. On je imao malo neobično iskošene crne oči, sitne i žive, koje su kao masline na ulju letjele preko novinskih stupaca.Činilo se kao da upija baš svaku napisanu riječ. Ili još više, kao da memorira baš svako slovo i sliku i posprema ih na neki memorijski disk. Znao sam da su supružnici, jer je između njih lebdjela neka aura suučesništva i pomirenosti, uz istovremenu opuštenost tijela koja su se ramenima dodirivala. Ona je imala lijepe, pomalo oštre crte lica i izuzetne grudi, koje su se ocrtavale na lanenoj košulji. Možda je to bila i tunika, nisam bio siguran. Iskreno, nisam od onih koji bi primijetili nečije tjelesne atribute, čak i kad se očito izdvajaju i privlače pažnju okoline. Ali ove su ženske grudi plijenile oblikom, punoćom i čvrstinom, te bradavicama koje nije bilo moguće ignorirati, jer su se prilijepile uz tkaninu.
Iz zvučnika iznad vrata dopirala je revijska glazba iz pedesetih, kao zvučna kulisa koju ne primjećujete dok ne prestane. Podigao sam pogled prema razglasu kad je utihnuo, očekujući najavu sljedeće stanice. Umjesto toga, iz njega je dopiralo tek zujanje i statički šum. Odjednom, kao izdaleka, oglasio se dječji plač. Nečija beba, blizu razglasa ili zvučnika, počela je plakati. Zanimljivo, ali jedino smo bračni par preko puta i ja podigli poglede. Plač je postajao sve glasniji, čak i kroz glazbu koja se nastavila, kao na pokvarenom gramofonu koji vrti jednu te istu, staru ploču ispočetka.
Čije to dijete plače i zašto? Mogao sam samo nagađati. Bila je to distrakcija, koja će mi pomoći da putovanje ne bude potpuna dosada. Počeo sam od najlogičnije prepostavke, da domaćica poslovnog vlaka nema kome povjeriti bebu na čuvanje, pa je nosi sa sobom na posao. Kad povremeno prolazi vlakom, dijeleći kavu i novine, bebu zabavi dudom ili je na tren povjeri brkatom kondukteru, koji joj ionako duguje za povremeno štipanje za stražnjicu u prolazu.
Plakanje je postajalo sve upornije. Zazvučalo je kao da je beba jako gladna, mokra i usamljena. Kao poziv u pomoć. Bračni se par nervozno meškoljio na sjedištima, izmjenjujući upitne poglede, kao da kažu ' hoćeš li ovog puta ti ili ja'? I zaista, žena je ustala i ne osvrćući se krenula iz kupea. Ostali putnici nisu obraćali pažnju, ali ja sam naslućivao da je trajna tišina iz zvučnika povezana s putnicom iz kupea. Kad se vratila, imala je bebu u naručju, a moje je strpljenje bilo bogato nagrađeno. Ona se udobno smjestila i vještim pokretom desne ruke raskopčala haljinu. Kad je izvadila dojku boje alabastera, samo smo beba i ja bili fascinirani. Upiljio sam se pogledom u dojku, koja mi je ispunila čitavo vidno polje. Sužena svijest, jaka fokusiranost, sposobnost koncentracije na bitno - nisam brinuo o definicijama. Odjednom su mi usta bila jako suha. Kad su se bebine usne sklopile oko pune, grimizne bradavice i sam sam se obliznuo.
Beba je već odavno, sita i zadovoljna spavala u naručju putnice, a njezin muž polako skupljao njihove stvari, kad je u naš kupe banuo policajac u pratnji konduktera i nepoznate, uplakane žene. Uz bračni par, bio sam jedini putnik koji se nije iznenadio ovakvom razvoju događaja. Ni kad ju je uplakana, ali sretna majka privinula na grudi, beba se nije probudila. Tek je zamljackala i ispustila uzdah zadovoljstva, kakav bih i sam ispustio da sam tu dojku držao u ustima. Mahnuo sam im na odlasku, dok ih je policajac odvodio.
Galama u kupeu odjednom je postala nesnosna. Preostale putnice upadale su jedna drugoj u riječ, objašnjavajući što se upravo dogodilo. Osjetio sam neopisivo zadovoljstvo, što sam imao priliku posvjedočiti nečemu dirljivom, uzbudljivom i veličanstvenom istovremeno. Sjetio sam se čudnih novinskih članaka zadnjih nekoliko mjeseci, koji su govorili o neobičnim otmicama djece. Otimači bi bebe nahranili i presvukli, te ih potom mirno vraćali pravim roditeljima, ako ih prije toga ne bi ulovila policija ili nadobudni prolaznici. Očito se radilo o nekoj čudnoj sekti sa više bračnih parova bez vlastite djece i zelotskom žaru, koji su smatrali da plač gladnih beba nije moralno dopustiv.
Jedna neobičnost upala mi je u oči. I ova je žena, unatoč savršenim dojkama i ljepuškastom licu, imala tjelesnu anomaliju koja bi lako privukla pažnju, da nisam fascinirano gledao u grudi. Putnica iz vlaka imala je deformirane noge, kao stupove, u potpunoj disproporciji s ostatkom tijela. Valjda i ona ima poremećaj i nakupljanje vode u nogama sličan mojemu, pomislio sam odsutno ne mareći za uobičajene standarde ljepote. Uostalom, i sam imam par takvih nogu. Možda ih baš zato tako dobro razumijem?
Ja volim fantazirati i smišljati teorije. Na primjer, znanstvenici su tek nedavno otkrili da je Saturnov mjesec Titan pogodan za život. Taj mjesec ima atmosferu, ali i duplo veću gravitaciju od Zemlje. Sila teža mora biti strašna. Možda su bićima sa Titana noge-stupovi genetski preodređeni? Možda se, uz ljubav prema zvijezdama, genetski prenose i takve noge? Ili još preciznije, dobiju s majčinim mlijekom?
|
