Lift se nečujno zaustavlja. Hodnik je prazan, dok korača prema sobi 1204. Provlači magnetnu karticu i gurne vrata. Apartman izgleda prostrano, ali bezlično, kao i cijeli hotel uostalom. Sterilna slika na zidu, teške draperije natopljene prašinom i stolice u komičnom oponašanju baroka. Njezina bježanja od braka, djece i svakodnevice povremeno kulminiraju u iznajmljenom apartmanu hotela s previše zvjezdica i premalo osobnosti. Ipak, nekoliko sati s ljubavnikom ili unajmljenim pastuhom bezličnu sobu pretvaraju u kaleidoskop boja, pružajući predah prije povratka u vrtlog života.
Agencija, koju je tu večer nazvala, obećala je poslati ‘muškarca koji svakog dovede do vrhunca’, štogod ta kriptična izjava značila. Bila je nestrpljiva.
Diskretno kucanje na vratima iznenadilo je, ali njegov izgled još više. Oniži muškarac srednjih godina, maslinaste boje kože i kose natopljene briljantinom na vratima se blago naklonio, ne govoreći ni riječi. Čvornovate šake, prepune neukusnog zlatnog prstenja i stomak koji se razlivao preko remena na hlačama –prevelik su šok. Ona ne pronalazi riječi. Zabulji se u nepoznatoga, očekujući razjašnjenje ove očite zabune. Mora da je pogriješio kat. Hotel je već imao par afera, koje su se povlačile po novinama i opskurnim ženskim časopisima. Ova komedija zabune mogla bi i njezino ime uvaljati u skandal. To je zadnje, što joj treba. Uspaničila se, kad je neznanac spustio teški kovčeg na pod sobe, uvježbanim pokretima rastvarajući ga i vadeći predmete, jedan čudniji od drugoga. Nerazumijevanje u njezinom pogledu oraspoložilo ga je, jer se široko osmjehnuo i blagonaklono je potapšao dlanom po koljenu. Njegova mimika mogla je značiti samo jedno: “Ne bojte se, odmah će sve biti jasnije!”
Zatvoreni je kovčeg izgledao nevelik u njegovim rukama, ali ovako rastvoren – pretvorio se u nepresušno vrelo rekvizita nekog mađioničarskog nastupa. Ulovila je vlastitu neobičnu pomisao: “Gdje su golubice i bijeli zečevi?” Tkanina, koju je izvadio, sličila je jeftinim kavanskim zavjesama.
Okrenuo se:- Oprostite, moram vam staviti povez!
Potpuno sluđena, nije se opirala, niti postavljala pitanja. Nekako je instinktivno znala da objašnjenje slijedi.
Nježno ju je polegao na krevet. S neprozirnim povezom na očima, u položaju fetusa, predala se događajima koji su se potpuno oteli kontroli. Za nju je gubitak kontrole potpuno nepoznat osjećaj.
Začula je neobične zvukove, šuštanje tkanine i škripu stolica, kao da netko razmješta predmete po sobi ili presvlači posteljinu na krevetima. Zatim se sve umirilo.
Napeto je osluškivala tišinu, pogađajući koji će sljedeći zvuk odjeknuti u ovoj neobičnoj sobi. Iako u posebnom stanju svijesti, otvorena prema svemu što je slutila da dolazi, tonovi koji su zaparali tišinu iznenadili su je i potpuno bacili na nepoznati kolosijek.
Zvuk violine odjeknuo je kao pucanj biča.
Prepoznala je klasiku. Brahmsov violinski koncert u D-duru slijedio je Mendelson-Bartoldijev E-mol, kao početak neke lagane glazbene terapije. Prepustila se visokim tonovima violine, a gudalo je lovilo glazbene niti kao paučinu koja pada sa žica.
Početna napetost je popuštala. Primijetila je to po vlastitim šakama, koje su se iz čvrsto stisnutih pesnica počele otvarati kao latice, prst po prst, dok otvoreni dlanovi nisu dodirnuli ugodno hladnu plahtu kreveta.
Odjednom je zvuk počeo ubrzavati, a tempo i glasnoća tonova počeli smjenjivati kao na toboganu. Brze su dionice lovile one prijašnje, spore i smirujuće, kao pas vlastiti rep. Koloplet se ubrzavao, zajedno s glasnoćom zvuka. Slobodne asocijacije u glavi dovele su je do prošlogodišnje manje operacije zuba.Tada joj je zubar nudio relaksirajuću glazbu umjesto injekcija, tvrdeći kako glazba smanjuje stres i bol, a ponekad čak i zamijeni lokalnu anesteziju. Pustio joj je Wagnerovog Parsifala, a ona je priznala da smiruje i opušta.
Ali sada, ovog trenutka, osjećala se kao junakinja nekog otkačenog filma Davida Lyncha. Nešto između fantazmagorije Twin Peaksa i sveobuhvatnog osjećaja tuge koja navire kao plima, kao stiletto glasa jedne llorone u Lynchovom filmu Mulholland Drive. Silencio! Jedino, htjela je kriknuti upravo obrnuto, kad je glazba na trenutak zastala, a posljednji tonovi violine treperili i vibrirali frekvencijom njezinog srca, koje je ludo tuklo u grlu.
Gudalo je skliznulo sa zadebljanih dijelova violinskih žica prema tanjima, a sviračev tempo i fuga bili su odnekud poznati. Slike iz djetinjstva u Somboru, potraga za djedom-pijancem po brojnim birtijama i njegovi prijatelji Cigani, dok to još nije bilo pogrdno ime, tek oznaka najslobodnijih ljudi na zemaljskoj kugli- gitanos, gypsies, boemi…Njezini moždani valovi bili su usklađeni s otkucajima srca, a disanje, unatoč brzim promjenama ritma, sve laganije i smirenije.
Violina je brzim promjenama jurila od mađarskih čardaša do ritmova flamenka; preko malenih oaza jazza, natrag u egzotiku turskih i indijskih tonova, koji su oko njezine glave vijugali kao dresirane kobre na seoskom sajmu, nekog zabačenog sela sjeverne Indije.
Jednu je glazbenu crticu ipak prepoznala – rumunjski ciganski bend Taraf de Haidouks nedavno su nastupali u Lisinskom. Romania, Roma, nema romskijeg od njih. Povremeni brzi i odsječni zamasi gudala ustuknuli bi pred smirenjem ciganskih balada Rusije i Španjolske.
Izgubila je pojam o vremenu. Na tren joj se učinilo da zvuk violine prelazi u saksofon Yurija Yunakova, koje tjeraju fuge Django Reinhardta, ciganskog cara jazza.
Odjednom, violina je utihnula. Vibracije i drhtaji zarobljeni su u njezinom uhu i nakon zvuka otvaranja i zatvaranja vrata. Neznanac s violinom je otišao.
Kad se usudila skinuti povez sa očiju, nije se iznenadila preuređenoj hotelskoj sobi. Sliči nečijem (neznančevom?) dnevnom boravku. Umjesto odurnih hotelskih zastora, na prozorima lelujaju staromodne zavjese na cvjetove, kakve je često viđala u djetinjstvu. Stol je prekriven kavanskim stolnjakom na crvenobijele kockice, a buket svježeg poljskog cvijeća, očito ubranog na brzinu (jer su stabljike otkinute grubo i nejednako) stoji u vinskoj čaši, na noćnom stoliću kraj uzglavlja.
Osjeća se iscrpljeno, kao nakon napornog, ali nezaboravnog popodneva s neumornim ljubavnikom.
Sljedeći vikend na recepciji hotela uzalud pokušava unajmiti istu sobu. Recepcioner je gleda s čuđenjem i nerazumijevanjem, uz opasku da hotel nema dvanaesti kat.
|
